Ekumenski križ

Dok razmatramo Križ sv. Damjana nameće nam se samo po sebi jedno njegovo osobito aktualno značenje o kojemu još nismo govorili, a to je snažan poziv na ekumenizam. Mons. Crispino Valenziano, veliki poznavatelj sakralne umjetnosti i liturgije nazvao je ovaj križ „ekumenskom ikonom“. Odakle taj naziv?

Potvrda ujedinjenje Crkve

Prvi razlog zbog kojega se ova slika može nazvati ekumenskom je vrijeme u kojem je nastala, a to je gotovo sigurno bilo prije raskola između kršćanskog Istoka i Zapada god 1054. preko uzajamnog izopćenja pape Leona IX i carigradskog patrijarha Mihajla Kerularija. Križ sv. Damjana stoga je nositelj duhovnosti ujedinjene Crkve, svjedok vremena u kojemu su i kršćanski Istok i Zapad, Rim i Carigrad mogli sjesti za zajednički euharistijski stol, premda su već koristil različitu liturgijsku tradiciju. Molitva ispred Križa sv. Damjana ponovno nas dovodi onome što nas ujedinjuje više od svakog razilaženja i podjela: vazmenom otajstvu u kojemu je Isus darovao samoga sebe iz ljubavi prema nama, pobijedio smrt, darovao nam Duha, stvorio Crkvu, uveo nas u ljubav trojedinog Boga preko sakramenata, obnovio čitav naš život, promijenio sliku povijesti i svijeta.

Svjedočenje o nepodijeljenoj Crkvi

Još jedna potvrda tvrdnji o ekumenskom duhu ove slike može se pronaći u činjenici da su svih pet patrijarhata prvog kršćanskog milenija na neki način spomenuti preko naslikanih detalja. Naziv „pet Patrijarhata“ odnosi se na pet crkvenih „pokrajina“ nastalih nakon objave evanđelja do djela Apostolskih, a posjećivao ih je sv. Petar i u njima propovijedao: prva je Jeruzalem, druga Antiohija Sirijska, na trećem mjestu Aleksandrija, zatim Rim gdje su mučeničkom smrću umrli sv. Petar i sv. Pavao i na kraju Carigrad, proglašen patrijarhatom kada je postao glavni grad Istočnog Carstva.

Dakle, na našoj slici možemo pronaći karakteristične detalje tih pet velikih „predaja“ nepodijeljene Crkve: scena silaska nad pakao (Anastasi) na dnu Križa porijeklom je iz Jeruzalemskog patrijarhata, daščica na kojoj su prikovane Isusove noge (suppedaneum) pripada slikarskoj tradiciji iz Carigrada, platneni povez na Isusovim bokovima (linteum) koji nam pokazuje da je to Božji sluga i naš poslužitelj dolazi iz Antiohije Sirijske, velike Kristove oči koji sve vidi (panopton) karakteristične su za predaju iz Aleksandrije u Egiptu i na kraju prikaz Krista uzdignutog u slavi u gornjem dijelu Križa pripada rimskoj tradiciji. Vođen božanskim nadahnućem slikar je prikazao otajstvo Crkve rođene iz Isusovog uskrsnuća kao otajstvo jedinstva.

Razmatrajući danas ovu sliku i mi smo na poseban način potaknuti na zajedništvo s kršćanima iz Jeruzalema, Sirije, Libanona, Iraka i Irana, kao i s kršćanima u Egiptu i Etiopiji, zatim s našom braćom koja žive u današnjoj Turskoj i s kršćanima na Zapadu, koji su se tijekom povijesti ponovo dijelili počevši od 1500. Molitva za kršćane starih crkvi Srednjeg i Bliskog Istoka ima još znažnije značenje u današnjem vremenu jer u njemu te crkve i te kršćane ugrožava vjerski fanatizam onih koji Boga koriste u vlastite svrhe i oskvrnjuju njegovu svetost služeći se nasiljem.

Nositelj poruke popravka

Na ovome Križu možemo iščitati još jednu ekumensku vrijednost, a ona proizlazi iz poziva upućenog mladom Franji: „ Zar ne vidiš da se moja kuća ruši? Idi dakle i popravi mi ju !“ Je li moguće u tom pozivu pronaći ekumenski sadržaj? Mislim da je moguće. Cjelokupno evangelizatorsko poslanje Franje iz Asiza kruži oko stalne nakane za postizanjem pomirenja i mira, a u toj se nakani kloni polemike i savjetuje da se očistimo unutar sebe samih, da se obasjamo i zapalimo vatrom Duha Svetoga kako bi mogli slijediti Isusa i tako stići k Ocu. Nije slučajno niti da je Isusova molitva za Jedinstvo učenika iz Iv 17 tekst koji se najopširnije navodi u Spisima sv. Franje.

U situaciji obnovljenih ekumenskih napora, prihvatiti poziv s Križa znači djelovati s ljubavlju, na pozitivan način, kako bi Crkva, Kristova Zaručnica, obitelj koja se rađa ispod križa, narod koji spaja sve narode, ponovno pronašli put jedinstva u ljubavi. Za nas franjevce to je poticaj na aktivno, uvjereno i ustrajno sudjelovanje u inicijativi za vjerodostojni ekumenizam. To nadasve znači usuglasiti se s velikom molitvom za jedinstvo Crkve, a to je molitva koju je Isus uzdigao u nebo i koju danas nastavlja slaviti pred Ocem.

Primjena razmišljanja u molitvi

Potaknut razmišljanjem započni razmatranje pred Križem

Zamoli za milost da se unutar Crkve zalažeš za jedinstvo svih krštenih i preko njih – za čitav svijet. Moli da svi kršćani i cijeli svijet budu poslušni snazi Duha Svetoga koji je Duh ljubavi, pomirenja, jedinstva i zajedništva.
Moli za odgovorne iz svih kršćanskih zajednica da djeluju u svrhu stalnog napredovanja na putu prema vidljivom jedinstvu svih kršćana, kako bi svijet mogao prihvatiti Isusa Krista.
Moli za teologe da olakšaju puteve dijaloga.
Moli za sve vjernike da ekumenizam žive u obostranom prihvaćanju i u prihvaćanju darova koje svaka kršćanska predaja nosi sa sobom.

Razmišljaj i moli riječima sv. Franje koje navodi Isusovu molitvu za jedinstvo učenika

(NPr XXII, 41 – 55; FF 62):

Odvažno slijedimo riječi, nauk i sveto Evanđelje

onoga koji se udostojio moliti svoga Oca za nas

i objaviti njegovo ime, rekavši:

„Oče, ja sam objavio ime tvoje ljudima

koje si mi dao iz svijeta.

Tvoji su bili. Meni si ih dao, i držali su tvoju riječ.

Sad su spoznali da je sve od tebe što god si mi dao.

Jer riječi koje si dao meni dao sam njima.

Oni su ih primili i doista saznali

da sam od tebe izašao te vjerovali da si me ti poslao.

Ja molim za njih.

Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji.

Sve moje pripada tebi, sve tvoje pripada meni.

Ja se u njima proslavih.

Ja više ne ostajem u svijetu.

A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi.

Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao,

da budu jedno kao mi!

Dok sam bio s njima,

ja sam ih čuvao u tvome imenu koje si mi dao

i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propade,

osim sina propasti – da se ispuni Pismo.

Ali sad ja idem k tebi, i ovo govorim dok sam u svijetu,

da oni imadnu u sebi radost

koju ja posjedujem u svoj punini.

Ja sam im predao riječ tvoju, i svijet ih zamrzi,

jer više ne pripadaju svijetu

kao što ni ja ne pripadam svijetu.

Ne molim te da ih digneš sa svijeta

već da ih očuvaš od Zloga.

Oni ne pripadaju svijetu,

kao što ni ja ne pripadam svijetu.

Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.

Kao što ti mene posla i svijet, i ja njih poslah u svijet.

Ja sebe samog posvećujem za njih

da oni budu posvećeni istinom.

Ne molim samo za njih

nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me,

da svi budu jedno.

Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi,

tako neka i oni u nama budu jedno,

da svijet vjeruje da si me ti poslao!

Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao,

da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima,

a ti u meni- da postanu potpuno jedno,

da svijet upozna da si me ti poslao

i da si njih ljubio, kao što si mene ljubio.

Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja,

zajedno sa mnom,

da promatraju slavu koju si mi dao,

jer si me ljubio prije postanka svijeta.

Oče pravedni, svijet te nije upoznao,

a ja sam te upoznao i ovi su spoznali da si me ti poslao.

Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati,

da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio,

i ja u njima.“ (Iv, 17-26).

Amen.