„Uz Isusovo rođenje i rođenje BD Marije Crkva slavi još samo rođenje Ivana Krstitelja. Začeće Ivana Krstitelja i njegovo rođenje najavio je anđeo Gabrijel i prorekao da će Ivan biti ‘velik pred Gospodinom’ i ići će s Ilijinim duhom i snagom pred Isusom da mu pripravi put. Kada je Ivan započeo svoje poslanje priprave puta Gospodinu, pomislili su mnogi da je on Ilija, jer ga je najavio prorok Malahija: ‘Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan’ (Mal 4,5). Ljudi su Ivana doživjeli silnog na riječi i djelu i pohrlili za njim, a moćnici su ga se bojali, jer su ga prepoznali kao Božjeg čovjeka koji neustrašivo ukazuje na njihove grijehe.
U jednom trenutku ovi najodgovorniji šalju Ivanu svoju delegaciju s pitanjem: ‘Tko si ti?’ Zanima ih je li on Ilija, ili možda Mesija koji treba doći, ili je neki od velikih starodrevnih proroka koji je uskrsnuo. Ivan na sva ova pitanja odgovara niječno i sebe definira kao ‘glas koji viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu’. Ivan sebe stavlja u drugi plan, a u prvi stavlja Isusa i želi da se svi usmjere prema Njemu. Zato veli: ‘Među vama stoji netko koga vi ne poznate. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući’.
U ovim riječima očituje se Ivanova veličina: potpuno se ponizio kako bi što više istaknuo Isusa. Zato će ga Isus nazvati najvećim među svima rođenim od žene. Božji kriteriji razlikuju se od naših: u Božjim očima velik je onaj koji se zna poniziti, tko je skroman. Zato je Isus sebe definirao kao slugu, a Marija se proglašava „sluškinjom“ Gospodnjom. To se jasno iščitava i iz Isusovog Proglasa na Gori u kome dolaze do izražaja kategorije osoba koje Bog proglašava blaženima.
Ljudska logika ovome se najčešće smije. Za čovjeka našeg vremena veliki su oni koji imaju, bogati, i politički moćnici koji vladaju. Delegacija moćnika dolazi Ivanu s pitanjem: ‘Tko si ti?’ Jasno se vidi čemu je usmjereno njihovo pitanje – je li on neka veličina do koje treba držati i od koga se može nešto dobiti, imati koristi. Ako nije, treba ga jednostavno ignorirati. Tako i danas mnogi postupaju. Zanimaju ih samo oni od kojih mogu imati koristi. Njima se ulaguju, laskaju, pokazuju izvana neizmjerno poštovanje. Međutim, osobu skromnijeg status koja ne zauzima neko uvaženo mjesto u društvu, iako je uglađena vladanja, poštena, dobra, požrtvovna, velikodušna, sveta, najčešće ignoriraju. Mnogi zbog toga, ako nemaju nekih titula s kojima bi se drugima predstavili, proživljavaju komplekse i trpe uvjereni da malo vrijede.
Ivan Krstitelj, bez ikakvog kompleksa, radosno izjavljuje da on nije dostojan činiti ni ono što su u tom vremenu radili robovi. Ivan je svjestan da je njegova najveća vrijednost ono što nosi u sebi i da je sve drugo lažno.
Sveti Franjo Saleški ismijavao je lažne vrijednosti do kojih svijet drži: ‘Neki uzjašu dobrog konja pa se prave važni, a nisu svjesni da divljenje ne zaslužuju oni, nego konj. Neki opet zadjenu za šešir paunovo pero pa misle da su nešto, a ne znaju da ta ljepota pripada paunu, a ne njima. Ono što daje vrijednost i veličinu nekom čovjeku nisu moć i bogatstvo, nego ljubav, dobrota, poštenje, velikodušnost, jednostavnost, uglađeno ophođenje i sl. To je veličina u Božjim očima’.
Kad Isus susreće dvojicu mladića koji mu dolaze, ne pita ih: ‘Tko ste vi?’, nego: ‘Što vi tražite?’ Kao što smo napomenuli pitanje ‘tko si ti’ motivirano je najčešće koristoljubljem. Pitanje ‘što tražite’ označava želju da se osobi nešto da, da joj se iziđe u susret, da joj se pomogne. Isus pita kako bi nešto dao, a ne kako bi profitirao. Ivana Krstitelja prepoznali su baš zbog njegove skromnosti, poniznosti, jednostavnosti. To su bile kvalitete kojima je privlačio. Njega zbog toga poštuje i krvoločni Herod, ali ga se zbog te njegove autentičnosti i boji, jer otkriva da on nema ništa od Ivanovih kvaliteta.
Ivan je bio čovjek pun Božjeg Duha. Kada Blažena Djevica Marija pohodi Elizabetu, veli joj da se napunila Duhom Svetim i osjeti da joj je zaigralo dijete u utrobi. Dijete i u utrobi majčinoj reagira na Božju prisutnost u svojoj blizini! Stoga je važno da majke koje u sebi nose dijete, nose i Boga u svom srcu, da dijete u majčinoj utrobi bude zaštićeno Bogom. Svaka majka koja s ljubavlju nosi svoje dijete, osjeti igranje tog djeteta. Kako je žalosno kad neka majka to ne osjeća, kada želi to dijete odstraniti iz svoje utrobe, oduzeti mu život. Kod rođenja Ivana Krstitelja bili su vidljivi i čudesni Božji znaci pred kojima su svi bili zapanjeni. Svako rođenje djeteta Božje je čudo i znak da Bog ima povjerenja u ljude, u svijet. Kod Ivanovog rođenja svi su se pitali: ‘Što li će biti od ovog djeteta?’ Odgovor na ovo pitanje nije dao nitko, jer ga nitko nije ni znao.
Slično pitanje postavlja se prilikom rođenja svakog djeteta. Svi želimo novorođenčetu sreću, zdravlje, napredak da izraste u dobru osobu. To su naše iskrene želje, ali ne možemo znati kakva će biti stvarnost. No jedno znamo: budućnost svakog djeteta ovisi ponajprije o odgoju, o ljubavi koja će mu se dati, o vrijednostima koje će se ucijepiti u njegovu dušu. Roditeljska odgovornost u tome je najveća, ali značajna je i odgovornost svih onih s kojima to dijete dolazi u kontakt. Dječja duša mekana je poput voska. U nju se lako utisnu krjeposti, ali i mane.
Roditelji su oni koji uz biološki život prenose djeci i dio svoje duše i svoje vjere, svog Boga. Roditelji, vi nastavljate živjeti u svojoj djeci i poslije svoje smrti. Učinite sve da vas se vaša djeca uvijek sjećaju sa zahvalnošću Bogu, da vam budu trajno zahvalni i za Boga kojeg ste im prenijeli. To će vam biti najveća radost pred Bogom, a Božja nagrada neće izostati.
Ovom svetom misom zahvaljujemo Bogu za 20 godina života ove crkve i ove redovničke zajednice koja svo to vrijeme služi vjernicima ove župe. Služenje otaca franjevaca u ovoj se župi bilježi još od 1985. kada je riječki nadbiskup Josip Pavlišić zamolio Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja u Splitu da pomogne u pastoralnom djelovanju u Župi Gračac i nekim okolnim župama. Franjevci su se odazvali i otad djeluju u ovoj župi. Prvi pastoralni djelatnik bio je fra Ivan Savić. Osobno ne poznam tog redovnika, ali o njemu sam čuo toliko lijepog od biskupa Mile Bogovića koji ga je nazivao ‘dobri pastir’. U ovom kraju djelovao je 18 godina, do 2003. Silno je volio ovaj kraj i ovaj narod. Dvije godine nakon što je otišao na drugu dužnost, preminuo je iznenada, u svojoj 57. godini života. Podnio je s narodom ovog kraja teške dane progonstva kada se moralo bježati preko Velebita da bi se spasio goli život. Kada je bilo najteže, bio je uistinu uz narod, kao dobri pastir. Zato ga se želimo spomenuti u ovoj svetoj misi i zahvaliti za njega Bogu.
I drugi fratri koji su došli poslije njega radili su ovdje s mnogo ljubavi te, stoga, zahvaljujem svima njima, a prije svega Franjevačkoj provinciji za sva desetljeća služenja njezinih redovnika ovoj župi i cijelom ovom kraju. Neka ih Gospodin prati svojim blagoslovom da i oni budu Božji blagoslov našem narodu u svakoj župi u kojoj pastoralno djeluju. Amen“.
