Hrvatska katolička župa Rosenheim, 1973. – 2023.

Župnikova riječ:

Dragi i poštovani čitatelji,
naša zajednica slavi pedeseti rođendan. Prigoda je to da zastanemo i sa zahvalnošću pogledamo unatrag, sjetimo se dušobrižničkog djelovanja od samih početaka do današnjih dana i promislimo viziju budućeg djelovanja za dobrobit našega naroda na ovim područjima. Ovom malom brošurom želimo napraviti jednu ‘šetnjicu’ s ljudima i događajima,  vremena iz života naše zajednice.

Naš narod je kroz svoju povijest uvijek bio selilački. Odlazili su ljudi bježeći pred raznim ratnim osvajačima, zbog političkih progona i na koncu „trbuhom za kruhom”.

Za svojim narodom išli su i svećenici koji su ih zajedno sa svojim suradnicima pratili kao dušobrižnici, ali i kao socijalni radnici. Oni su im bili na raspolaganju u svakoj potrebi. Poticali ih i pomagali da ne zaborave tko su, što su i odakle su. Da ne zaborave svoju domovinu, svoj jezik i da ostanu vjerni vjeri svojih predaka.

Od malih skupina Hrvata katolika raspršenih po gradovima i selima, na raznim radnim   i životnim uvjetima, nastajale su organizirane zajednice nazvane najprije Hrvatske katoličke misije, a danas Hrvatske katoličke zajednice.

Zahvaljujući domovinskoj Crkvi koja šalje svećenike i njemačkoj mjesnoj Crkvi koja stavlja na raspolaganje crkve za molitveni i sakramentalni život te župne urede i dvorane za   pouke, seminare, tečajeve, društveni i kulturno-zabavni život, raseljeni Hrvati ovdje su pronašli novi dom.

Stvoreni su uvjeti da naša zajednica živi svoj, po krštenju primljeni poziv i poslanje, i gradi ih na četiri stupa Katoličke Crkve: Martyria (svjedočenje ere u Isusa Krista i naviještanje njegove Radosne vijesti), Liturgia (slavljenje euharistije koja je izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života (LG 11), slavljenje sakramenata i različitih pobožnosti), Diakonia (služenje braći i sestrama, ljudima u potrebi) te Koinonia (zajedništvo u susretima, slavljima i zabavama).

Za razliku od župa u domovini, u kojima uglavnom žive ljudi iz toga kraja, u našoj zajednici žive Hrvati katolici iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i Kosova te iz drugih krajeva svijeta. Svi ti vjernici donose sa sobom svoje zavičajne pobožnosti, napjeve, dijalekte, tradiciju i običaje, tako da ovdje nastaje jedna divna paleta raznolikosti koja se stapa u bogatstvo zajedništva jednoga naroda u istoj vjeri, otvorena za susrete s ljudima, vjerom i običajima nove domovine.

Ipak, koliko god ovaj jubilej bio slavljenički i koliko god se mi radovali susretima u našim crkvama i centrima s djecom, mladima i starijima, ostaje žal i nostalgija za napuštenim ognjištima, zapuštenim oranicama i livadama i ispražnjenim naseljima.

Židovi u egzilu dali su zavjet: „Nek mi se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!”

Neka ove riječi iz Psalma 137 budu i nama poticaj. Štoviše, neka nam budu zavjet da nikada nećemo zaboraviti svoj jezik i svoje korijene te da ćemo na njima graditi svoj život i život svoje djece.

Neka nas na našem zajedničkom hodu prema vječnoj domovini, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetoga Franje Asiškoga, prati blagoslov svemogućega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen.

Vaš župnik fra Frano Čugura