Imotski: 50. godišnjica svećeničkog ređenja

U subotu 29. lipnja 2024. godine na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla u samostanskoj i župnoj crkvi svetog Franje Asiškog u Imotskom proslavljena je 50. obljetnica svećeničkog ređenja osmorice svećenika, braće franjevaca, članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. 29. lipnja 1974. godine u Imotskom, po polaganju ruku nadbiskupa Frane Franića, zaređeni su: fra Josip Bebić, fra Duško Botica, fra Josip Klarić, fra Ivan Križanović, fra Mirko Marić, fra Nediljko Šabić i fra Jakov Udovičić te pokojni: fra Ivan Jukić, fra Ljubo Muslim, fra Nediljko Norac Kevo i fra Bruno Pezo. Dan kasnije u Jeruzalemu je zaređen fra Marijan Vugdelija.

Sveto misno slavlje predvodio je fra Zoran Kutleša, vikar Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja te gvardijan i župnik u Imotskom, uz koncelebraciju zlatomisnika te braće franjevaca iz imotskoga samostanskog okružja.

Fra Zoran se u svojoj propovijedi posebno osvrnuo na riječi svetog Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (Tim 4,7). Istaknuo je kako braća zlatomisnici i dalje „trče“ za Gospodina kroz svakodnevno slavlje svetih misa te kako se stavljaju na službu u svetim ispovijedima i sakramentima. Naglasio je da su ovi svećenici iznimno aktivni te da se i danas nalaze na službi u misijama u Njemačkoj i diljem Provincije.

Misno slavlje animirali su župni zbor Župe svetog Franje iz Imotskog te čitači i ministranti. Pri samom kraju okupljenima se uime slavljenika obratio fra Jakov Udovičić, kao i članovi prve generacije Frame koju je 1995. u Imotskom osnovao fra Jakov te članovi glumačkog društva okupljeni oko Pučkog otvorenog učilišta u Imotskom. Fra Zoran je uime Samostana u Imotskom zlatomisnicima uručio prigodne darove.


Zahvalni govor fra Jakova Udovičića

„U ovom životu, a nadasve u našem vremenu, ništa nije lakše, ništa nije radosnije i ljudima draže od službe biskupa, svećenika ili đakona. Ali, ništa nije jadnije, tužnije i prezrivije za Boga, ako se ta služba obavlja na površan način s nakanom da se ulizuje ljudima. Isto tako, u ovom životu, nadasve u našem vremenu, ništa nije teže, napornije, opasnije, što čovjeka čini sretnim pred Bogom, od službe biskupa, svećenika ili đakona ako se ista služba obavlja onako kako to zapovijeda naš Zapovjednik“. (sv. Augustin)

Poštovani o. gvardijane!
Dragi kolege slavljenici!
Braćo i sestre u Kristu!

Prepoznali ste nas, a i mi smo se prepoznali u riječima svetog Augustina. U svakom vremenu, pa i u ovome našem, bilo je časno, sveto i uzvišeno biti svećenik, unatoč našim ljudskim i svećeničkim slabostima koje su nas pratile i koje će nas pratiti u sve dane našeg života.

Što je svećeništvo?

Božja milost i samo Božja milost. Njegovom milošću pozvani smo u život, u svećeništvo i redovništvo, Njegovom milošću ustrajali smo. Evo već punih 50 godina služimo oltaru i narodu. Za svakog od nas može se reći, riječima svetog Pavla: „Bog nas je blagoslovio svakim blagoslovom u Isusu Kristu, u njemu nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni pred Njim, milošću smo Božjom ovo što jesmo…“

Svećeništvo je tajna, otajstvo. Svećeništvo je čudesno otajstveno, čudesni spoj Božje neizmjerene ljubavi i naše krhke, slabe ljudske ljubavi. Upravo ta naša krhka i slaba ljudska ljubav poslužila je Bogu za očitovanje Njegove neizmjerne i uzvišene ljubavi. Zato je ono što je počelo prije 50 godina na ovome svetom mjestu tajna, otajstvo, samo Bogu znano.

Zašto smo mi postali redovnici i svećenici, a toliki nisu? U sjemeništu nas je bilo više 40, u novicijatu više od 30, na studiju filozofije teologije u Dubrovniku više od 20, a zaređeno nas je samo 12. Zašto baš mi? To samo „nebo zna“, to samo Bog zna.

Ovdje moram spomenuti drage nam pokojne kolege koje je Gospodin već pozvao u svoje Kraljevstvo ljubavi i mira. To su: fra Ivan Jukić, fra Bruno Pezo, fra Ljubo Muslim i fra Nediljko Norac Kevo. Vjerujem da se i oni danas s nama raduju nebeskom radošću.

Svećenički život je život zahvale i oprosta. Zato zahvaljujemo Trojedinom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Franji za ovaj sveti dar svećeništva i za ovaj uzvišeni dan. Zahvaljujemo našim dragim roditeljima, braći, sestrama, rodbini, prijateljima koji su nas pratili i prate na našemu svećeničkom putu.

Hvala našim redovničkim odgojiteljima i profesorima koji su nas odgajali i učili najbolje kako su znali i mogli. Mi smo dokaz da su uspjeli.

Hvala našim redovničkim starješinama koji su nas po potrebi slali na određene dužnosti prema potrebama Crkve i Provincije!

Hvala vama, dragi vjernici, koji ste ovdje prisutni, a preko vas želimo zahvaliti i svim vjernicima za koje smo živjeli i s kojima smo radili na njivi Gospodnjoj. Vi ste nam bili sve. Bez vas mi bismo bili pastiri bez stada, putnici i pridošlice bez cilja, mornari bez mora i brodova. Ako nismo svaki put ispunili vaša očekivanja ili bili onakvi kakve ste nas zamišljali, oprostite nam. Trudili smo se služiti vama i oltaru. Uspjehe i neuspjehe prepustimo milosrdnom Bogu.

Oprostite mi što ću sada biti malo osoban. Želim zahvaliti mojim dragim Vinjančanima, našemu župniku fra Josipu, č. s. Ljiljani Todorić. S njima sam već proslavio svoju 50. obljetnicu svećeničkog ređenja i bilo je zaista veličanstveno iskustvo. Još nisam došao sebi od toga lijepog trenutka. Od srca im zahvaljujem i na sve njih zazivam Božji blagoslov.

A što reći, vama, dragi moji Imoćani? S vama sam živio, radio i Boga slavio više od 18 godina. Bilo mi je lijepo i milosno. Hvala vam!

I na kraju, hvala tebi, oče gvardijane, koji si nas rado primio i uputio prigodnu riječ. Hvala samostanu u Imotskom i svim fratrima. Još jednom hvala tebi, kršćanski puče. Molili smo i molit ćemo za vas, ali vas molimo da i vi molite za nas i za nova svećenička i redovnička zvanja.

Dragi kolege, slavljenici, zlatomisnici, Vama i sebi upućujem riječi fra Andrije Kačića Miočića. On ih je pod kraj života uputio samome sebi, starcu Milovanu, kako se nazivao:

„I da si mi zdravo: fra Josipe, fra Duško, fra Ivane, fra Josipe, fra Mirko, fra Nediljko, fra Marijane, fra Jakove, Boga moli, ostavi mejdane, sve je ništa, sve će u prah poći, grijehe plači, valja Bogu doći.“

Neka nas sve blagoslovi i čuva dobri Bog i njegova i naša Majka, Gospa od Anđela. Još jednom hvala svima i hvala za sve. Amen.