Karin: Obilježena 31. obljetnica rušenja Franjevačkog samostana i samostanske crkve

U utorak 13. veljače u Franjevačkom samostanu u Karinu obilježena je 31. obljetnica vojno-redarstvene operacije Maslenica ’93. i razaranja Franjevačkog samostana i crkve u Domovinskom ratu. Misno slavlje za Domovinu u karinskoj franjevačkoj crkvi predvodio je fra Andrija Bilokapić, vojni duhovnik iz Zadra. Koncelebrirali su karinski gvardijan i župnik fra Petar Klarić, samostanski vikar fra Ivan Nimac, vojni kapelan iz Zemunika o. Ivo Topalović, fra Žarko Maretić, fra Nikola Ćurčija, fra Dujo Boban, don Tiho Vulin, don Ante Delić, don Mladen Protić, fra Ivan Šimunac te fra Ivan Marija Đuzel koji je posluživao kod oltara, dok je klapa „Sv. Juraj“ pjevala tijekom mise.

Gvardijan Klarić u pozdravnom govoru istaknuo je: „U Domovinskom ratu, kao odgovor na pobunu protiv države Hrvatske, pobunjeni Srbi na današnji dan, 13. veljače 1993., u osveti za VRO Maslenica, razorili su i uništili ovaj časni i dični samostan te opljačkali njegovo neprocjenjivo sakralno i kulturno blago. Danas obilježavamo 31. godišnjicu dubokih duhovnih i domoljubnih rana koje su zadesile ovaj časni samostan, uključujući i trenutak kada je na njemu pala hrvatska zastava. Svake godine se prisjećamo ovih velikih rana s istim poštovanjem kao što se sjećamo Kristovoga Velikog petka, Njegovih rana i žrtve na križu. Danas imamo pravo s pijetetom se prisjetiti žrtve i razaranja ovog samostana, moliti za poginule hrvatske branitelje od stoljeća sedmog pa sve do naših dana te slaviti misu za Domovinu, nadajući se da se ovakav zločin nikada više neće ponoviti.

Baš kao što je Isus pao pod težinom križa, ali je pobijedio i uskrsnuo, tako smo i mi padali, ali smo se uspjeli uzdići iz pepela zahvaljujući Bogu, Gospi od Anđela – Svetoj Mariji Bezgrešnoj, našemu hrvatskom narodu, njegovim braniteljima i prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Doživjeli smo VRO Hrvatske vojske „Maslenica“ (1993.), brojne druge slavne bitke Domovinskog rata te Oluju 1995., završnu operaciju za oslobođenje porobljenih dijelova Domovine i obnovu slobodne i neovisne države. Danas u miru, ljubavi i slozi obvezujemo se na kontinuiranu žrtvu za našu voljenu Domovinu, neprestano je duhovno i nacionalno obnavljajući. Hrvatska domovina i njezina zastava ne smiju nikada pasti.

Danas s ovoga svetog, ranjenog, ali obnovljenog mjesta šaljemo poruku mira i ljubavi Lijepoj Našoj i cijelom svijetu, nadajući se da će oružje utihnuti, ubijanja i razaranja prestati, ratovi zamuknuti te da će želja za ratovanjem nestati. Neka mir zavlada u cijelom svijetu.

Gvardijan je pozdravio izaslanika potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića gospodina Zorana Kurtova, izaslanika potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda gospodina Antu Zelića, izaslanike zadarskog župana, gradova Zadra i Benkovca te obrovačkog gradonačelnika Antu Župana, načelnike susjednih općina, predsjednike gradskih i općinskih vijeća te predstavnike institucija javnog i kulturnog života. Pozdravio je također predstavnike hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata, predstavnike udruga hrvatskih branitelja, nazočne pripadnike Hrvatske vojske i Hrvatske policije, hrvatske branitelje, obitelji poginulih hrvatskih branitelja i nestalih. Pozdravio je i Klapu Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“, predvođenu g. Markom Bralićem, koja je pjevala tijekom mise i kulturnog dijela programa. Pozdravio je i propovjednika i svećenike.

Obilježavanje obljetnice započelo je hodnjom hrvatskih branitelja od državne ceste iznad Karina do Franjevačkog samostana u Karinu. Prije mise održano je polaganje vijenaca kod samostanske grobnice, gdje je gvardijan fra Petar Klarić molio molitvu odrješenja za sve pokojne franjevce i poginule hrvatske branitelje. Vijence su položili predstavnici postrojbi iz Domovinskog rata, braniteljskih udruga proizišlih iz Domovinskog rata, Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Zadarske županije te načelnici susjednih općina i izaslanici Grada Benkovca i Obrovca.

fra Petar Klarić

Propovijed fra Andrije Bilokapića

Dragi vjernici,

sjećanje na našu prošlost korijen je svakog postojanja, baš kao što korijenje hrani stablo masline ispred ove crkve – ako ga uništimo, lišće će brzo osušiti. Naša prošlost je temelj na kojem gradimo svoju sadašnjost i budućnost. U Bibliji, sjećanje znači uprisutnjivanje, a danas ovdje uprisutnjujemo događaje iz Domovinskog rata i njegove posljedice. To sjećanje nosi sa sobom bol i patnju zbog gubitka života, progonstva i tuge, ali isto tako nosi i osjećaj ponosa zbog hrabrosti ljudi koji su se suprotstavili zlu.

Stojimo ovdje danas, suočeni s našom prošlošću, s osjećajima boli i ponosa. Ključ za sretnu sadašnjost i budućnost je da se suočimo s prošlošću, da razmislimo o našem životu, koliko smo zahvalni i kako bismo mogli nastaviti dalje. Tijekom Domovinskog rata branili smo se, to je činjenica. Prošao sam osobno kroz rat, svjedočio sam različitim događajima, suosjećao, plakao i osjećao radost. Danas prvi put izgovaram: dok smo se branili, istovremeno smo i pomagali neprijateljima da počine manje zlo. Naši branitelji nisu samo štitili Hrvatsku, svoje domove i obitelji, već su branili i neprijatelje od većeg zla. To tvrdim s dubokim uvjerenjem.

Danas smo u prvom čitanju čuli: „Zaodjenite se kao izabranici Božji.“ U milosrdno srce, u poniznost, u blagost… I praštajte jedni drugima kao što je nama Krist oprostio. Danas ovdje govorim kao svjedok vremena u kojem su se ovi događaji zbivali. Pozvani smo od Boga da uvijek i iznova praštamo.

Sjećam se kako su naši branitelji krenuli u obranu svojih domova. Kada je neprijatelj osvojio Benkovac, bilo je mrtvih i ranjenih, a to su bili prvi ranjenici koji su došli u zadarsku bolnicu. Čim smo čuli za to desetak mladih, među kojima sam bio i ja, odlučili smo posjetiti naše ranjenike i ponijeti im nešto slatko, kao znak pažnje.

Kada smo došli u podrume pedijatrije zadarske bolnice, gdje su uglavnom bili smješteni svi bolesnici, jedan od ranjenika iz Benkovca, koji je ostao bez noge, rekao je: „Idite u ovu sobu do nas. Tamo su ranjena četiri srpska vojnika i odnesite im kolača.“ Prihvativši to, vojnik se oslonio na vješalicu i molio nas: „Molim vas, dečki, molim vas, djevojke, otiđite. Recite im da ih ne mrzimo. Recite im da nam ovo ne rade. Zašto nam ovo rade? Mi praštamo i želimo živjeti. Molim vas, idite tamo.“

Došli smo pred sobu pred čijim vratima je bio policajac koji ih je čuvao. Unutra smo zatekli četvoricu ljudi. Budući sam bio u redovničkom odijelu, iznenadili su se. Prenijeli smo im riječi naših branitelja.

Navodim još jedan primjer koji me duboko dirnuo. Jedan čovjek iz Kruševa koji je prošao Knin, prošao logore, došao do Beograda, iz Beograda preko Sarajeva, a potom razmjenama stigao do doma Sfinga u Zadru. Ispričao je svoju priču, iako škrto, o svim patnjama i torturi koje je pretrpio. Rekao je svojoj djeci: „Djeco moja, meni je lakše podnositi ovo što sam ja pretrpio, nego da vi nanosite takvo zlo drugima. Nemojte to činiti.“ S takvim kršćanskim osjećajem naši su ljudi ušli u borbu, u rat. Nisu dopustili da ih preplavi mržnja, jer da su se prepustili mržnji, tek tada bi bili poraženi. Da su im duša i srce postali spremište tuđeg zla, onda bi tek bili poraženi, no ostali su iznutra čisti. O ovakvim primjerima mogao bih još govoriti.

Vidjeli smo i doživjeli različite ruševine, srušene crkve, zapaljena sela… Kada je ovaj samostan bio srušen, promatrao sam ga kroz vojne dalekozore s Velebita, gledajući kako postaje ruševina. Promatrao sam i okolna sela u kojima su bile srušene crkve, zapaljene kuće. Hrvatski vojnici bili su uvjereni u oslobođenje Hrvatske. Kada se dogodila Oluja, bio sam duboko potresen kad je kardinal Danneels iz Bruxellesa izjavio da je hrvatska vojska u Oluji srušila pravoslavne crkve i samostane na ovom području. Osjećao sam se kao da me netko užgao vatrom. Tada, neočekivano, naišao je fra Ilija Živković, tajnik Hrvatske biskupske konferencije. Rekao sam mu: „Ilija, što je ovo, što ćemo? Hajdemo gore fotografirati.“ To je bilo dva dana nakon Oluje. Fotografirali smo pravoslavne i katoličke crkve, uključujući i ovaj samostan. Naišli smo na samostansku grobnicu u koju je bila bačena bomba, a samostan je bio razrušen. Prošli smo redom sve samostane, odavde do manastira Krka i drugih crkava. Nijedna pravoslavna crkva nije bila srušena u Oluji. Iz Bruxellesa, odakle danas dolaze bezbožni i protunaravni diktati, širile su se laži o Hrvatskoj, čak i kroz crkvene vlasti. Ne može se ne biti potresen misleći na to. Ali važno je da iznutra doista ostajemo ljudi praštanja. Važno je da se doista borimo za istinu, jer istina će uvijek isplivati. Onaj tko je na Božjoj strani ne može izgubiti. Kao što je Isus svojim uskrsnućem pobijedio patnju i smrt, tako je i želja Hrvata za vlastitom domovinom uskrsnula iz pepela, iz krvi i ogromnih patnji. Iako je ovaj hram bio razrušen, kao i gotovo sve katoličke crkve na ovom području, mi smo ih gotovo sve obnovili. Ljudi su se vratili.

No mnogo je lakše sagraditi i obnoviti samostan, crkvu, kuće, ali što ćemo s onom živom Crkvom, s onim živim tijelom Isusa Krista? Hoćemo li obnoviti Crkvu ovdje? Vi, predstavnici vlasti i načelnici općina, a s druge strane mi svećenici, pozvani smo na to, na to nas obvezuju naši branitelji, naši poginuli, naši ožalošćeni, suze prognanih. Sva ona patnja koja se zbila, a danas se toliko potiskuje, toliko se izruguje.
Naši mediji često prikazuju branitelje na senzacionalistički način, međutim da ne kvarim ovaj trenutak, preskočit ću detalje.

Važno je, dakle, da se zauzmemo za obnovu ove naše žive Crkve, Crkve koja će znati prihvatiti Božje praštanje, koja će darivati praštanje; Crkve koja će živjeti, koja će poštivati obitelj, koja će priznavati muško kao muško, a žensko kao žensko; koja neće dopustiti ovim suludim diktatima da upravljaju nama. Pozvani smo vratiti se korijenima. Čovjek je božanskog podrijetla i svoje utočište može naći samo u Božjem zakonu. Bez toga nema napretka. Naši su Hrvati ovdje odolijevali Turcima s istoka, a sada se suočavamo s još većom i podlijom opasnošću sa Zapada. Ta opasnost dolazi upakirana u slobodu, u misli, u napredak ljudskih prava, prava djece, ali donose se zakoni protiv života, protiv prirode. Zato smo ovdje, suprotstaviti se toj misli, usvojiti misao Isusa Krista. Ako usvojimo misao Isusa Krista, ovaj narod će živjeti, a žrtva naših branitelja bit će smislena i osmišljena. Amen!