Krist je mir naš

Dva znatno manja lika, Longin i Stefanon, smješteni su uz rub većih likova pod križem koje smo razmatrali u prethodnim poglavljima. Za autora ikone to su bez sumnje manje značajni likovi i zato ih slika kao male i rubne, ali je ipak njihovo značenje nepobitno duboko, oni su vjerojatno nadahnuli neku etapu duhovnog puta i nakane sv. Franje, a i nama danas mogu biti vrlo zanimljivi.

Longin i Stefanon

Na Križu sv. Damjana, odnosno na lijevoj i desnoj strani promatrača, pokraj Marije i Stotnika nalaze se dva malena lika, jedan je odjeven u odjeću rimskog vojnika i ima koplje u ruci, a u drugome možemo prepoznati Židova, prvotno je imao stabljiku na koju je bila nataknuta spužva, a u drugoj je ruci nosio posudu s octom. Riječ je o dvojici likova iz Iv 19 u ulozi onoga koji Isusu daje piti ocat i onoga koji mu probada bok da bi utvrdio smrt.

Apokrifna predaja (Nikodemov apokrif) poznaje vojnika koji probada Isusov bok i naziva ga Longin. Prema istom izvoru, riječ je o vojniku koji je imao teško oboljele oči, ali -u trenutku kada ga pošprica krv iz Kristova boka – ponovno zadobiva vid. To je doista divan prizor jer nam kaže da, samo ako dopustimo da nas dotakne krv raspetog Krista, u životu počinjemo jasno vidjeti. Vid je ovdje metafora vjere. Vrijedi i obrnuto: dok ne dozvolimo da nas dotakne ta krv, tj. darovani život, pa čak i ako se zavaravamo da sve razumijemo, u stvarnosti ostajemo slijepi.

Nikodemov apokrif prepoznaje i muškarca obučenog u plavo i naziva ga Stefanon. Vjerojatno je riječ o jednom poslužitelju u hramu u Jeruzalemu, koji – nesvjesno – u trenutku dok daje Isusu ocat izvršava gestu služenja novom Hramu, kako je sam Isus nazivao svoje tijelo još od prvih poglavlja Evanđelja po Ivanu (Iv 2,19).

Susret u podnožju Raspetog

Obojica muškaraca (Židov i Rimljanin) usmjerili su pogled prema Isusu i njihovi se pogledi susreću u Isusovom. Nalazimo se pred prizorom velike snage, prizorom iz učenja sv. Pavla o Kristu našem miru koji je u samo jednom tijelu ujedinio narod Prvog Saveza i poganske narode: „On je, naime, naš jedini mir, on koji od obadvaju naroda učini jedan tim što pregradu koja ih je rastavljala -neprijateljstvo- sruši u svome tijelu, tim što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir, i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu – ubivši u sebi neprijateljstvo. On je došao „da navijesti mir“ vama koji bijaste „daleko“ i mir onima koji su bili blizu: po njemu naime jedni i drugi imamo pristup k Ocu u jednome Duhu“ (usp. Ef 2,14-18).

Ispod Križa ima mjesta za sve narode, za sve jezike i za sve kulture. Crkva koja se rađa iz križa ne može biti “etnička“ nego samo katolička i obuhvaća cijelo čovječanstvo. Ispod križa nema mjesta za zidove podjele nego samo za mostove spojene u Isusovom pogledu, preko vjere i služenja.

Franjo: pomalo Longin, pomalo Stefanon

U doba mladog Franje Asiškog bila je poznata priča o Longinu i Stefanonu, dvojica likova često su se pojavljivali na prikazima razapinjanja na križ, priču o njima pričali su propovjednici i bili su opjevani u stihovima u religioznim skladbama.

Dojmljiva je prepostavka da se Franjo u početku poistovjećivao s vojnikom Longinom čiji je vid ozdravila krv Raspetog. Događaj je to za koji moli i naš Svetac u riječima: „Prosvijetli tamu moga srca“, dodajući odmah zatim: „podaj mi čvrstu vjeru“. Začudno je kako će se ozdravljenje duhovnog vida sv. Franje podudarati s postupnim gubitkom njegovoga fizičkog vida. Umrijet će slijep, ali pročišćen u srcu, sposoban trajno gledati i slaviti živoga Boga, sposoban gledati čistim pogledom svakoga čovjeka, svaku ženu, svako stvorenje. I Stefanon, poslužitelj u hramu postat će za njega izvor nadahnuća: kada će opisivati svoje poslanje, u više će se navrata siromašak iz Asiza nazvati „poslužiteljem i slugom“, zasigurno nadahnut događajem pranja nogu, ali možda i potaknut tim majušnim likom s Križa sv. Damjana. Govoreći o sebi, rado će se nazivati „majušni brat Franjo“, svrstajući time i sebe među „manje“ likove. A ne rađa li se možda i njegova trajna težnja za dijalogom i mirom, u gradu kao i među narodima, i od osjećaja da smo svi pozvani da nas privuče onaj „koji je toliko trpio zbog nas, koji nas je tolikim dobrima darovao i darivat će nas i ubuduće“? (FF 202)

Neka i nas privuče k sebi

Kao Longin i Stefanon, kao Franjo Asiški, stanimo i mi u podnožje Križa, takvi kakvi jesmo, u našoj majušnosti. S pouzdanjem molimo da i mi ozdravimo od duhovnog sljepila koje nas rastužuje i zamolimo za dar čistoga srca, za čistu vjeru. Zamolimo za dar duboke jednostavnosti. Postanimo i mi Isusovi poslužitelji, poslužitelji novoga i konačnog hrama u kojemu je moguće slaviti Oca u Duhu i istini. S radošću i mi postanimo dio Božjeg naroda koji obuhvaća sve narode jer u njemu nema mjesta za etničke i rasne predrasude ni za ograničeno domoljublje: Isus nastavlja rušiti zidove kako bi od cijeloga svijeta učinio jednu obitelj, obitelj djece Božje.

Primjena razmišljanja u molitvi

Potaknut ovim razmišljanjima s pouzdanjem stani ispred Križa.

Zamoli za milost čistog srca da uzmogneš gledati svoj život, ljude, svijet samim Božjim očima i da uzmogneš trajno gledati i slaviti Boga.
Zamoli za milost da se staviš u njegovu službu dajući piti onome tko je žedan…
Zamoli da okusiš dar pripadanja jednom narodu koji je Crkva te da u svakodnevnom životu nadvladaš rasne i dr. kušnje.

Moli sa sv. Franjom

(Iz Pisma čitavom Redu 12-13; FF 217):

Stoga preklinjem vas, braćo,

Ljubeći vam noge

onom ljubavlju za koju sam sposoban,

Da iskažete najveće poštovanje

i najveću čast

Presvetom tijelu i krvi

Gospodina našega Isusa Krista,

U kojemu je sve stvoreno

na nebu i na zemlji,

izmireno i pomireno

sa svemogućim Bogom.