London: Dan sjećanja i duhovna obnova u Hrvatskoj katoličkoj misiji
Dan sjećanja u spomen na žrtvu Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta stradanja u Domovinskom ratu Hrvatska katolička misija u Londonu obilježila je u nedjelju 12. studenog misom koju je predvodio voditelj misije i delegat Hrvatske inozemne pastve za zapadnu Europu fra Ljubomir Šimunović u suslavlju s p. Ikom Mandurićem, DI.
U prigodnoj propovijedi p. Ike govorio je o nadi koju dobivamo i baštinimo na zemlji i na nebesima. „Ako počnemo misliti da nema budućnosti, onda ćemo biti kao lude djevice iz evanđelja koje će početi trošiti ulje svog života. No, postoje i mudre djevice. One se nisu dale obmanuti. One su te koje se sjećaju dobrog iz prošlosti i pune su nade za ono što dolazi. Nada nam treba i moramo je iznova buditi. Bog je onda bio s nama. Zar nismo molili krunice kao nikada? Zar ih nisu naši branitelji nosili oko vrata? Ili: zar nije neprijatelj upravo rušio naše tornjeve, pucao strojnicama u raspeća, sakatio ih. Ne znači li to da je zapravo pakao bio protiv nas, a da je Bog onda bio s nama? Bog je i danas s nama: nikada nismo imali toliko mnoštvo zdravih pokreta laika; toliko istinski učenih, pobožnih kao danas. Ako se zagledamo u ovu istinu, postat će nam jasno da – Bog sasvim sigurno ima i sveti naum s našim narodom. Bog preko križa ima svoj plan. S tom nadom rađa se želja povratka u Emaus, kako bismo bili dio Božjeg plana i kako bismo, kao mudre djevice, upravo s Njim palili svjetiljku svoga žića u pravi čas, na slavu Božju.“
Fra Ljubomir je na početku prigodnog programa, koji je kao i pjevanje na misi animirao zbor mladih pod vodstvom Terezije Štimec, istaknuo kako „… uskrsno otajstvo rasvjetljuje sve naše smrti. Dopire do Vukovara, Škabrnje i svih drugih mjesta i osoba Lijepe naše pogođenih stradanjem. Isusovo uskrsnuće izvor je svima potrebnog oslobođenja i ozdravljenja.“
Misi je nazočio predstavnik Hrvatske ratne mornarice u mornaričkom zapovjedništvu NATO saveza, kapetan fregate Zoran Dražić, kao i izvanredni otpravnik poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Davor Ljubanović, koji je u prigodnom obraćanju istaknuo kako „… grad Vukovar ima osobito značenje u hrvatskoj povijesti i predstavlja nacionalni simbol otpora, žrtve, pobjede i zajedništva u obrani državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske u Domovinskom ratu. Stoga se prema žrtvi Vukovara, herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila odnosimo s dubokim poštovanjem. Herojska obrana i žrtva Vukovara upisane su zlatnim slovima u hrvatsku povijest i kamen su temeljac suvremene Hrvatske. One su važna sastavnica hrvatskoga nacionalnog identiteta.“
Proslavi Dana sjećanja u HKM u Londonu prethodila je duhovna obnova pod geslom „Nada ne postiđuje!“ (Rim 5, 5) koju je od 11. do 12. studenog predvodio p. Ike Mandurić. Prvi nagovor bio je govor o svetosti žrtve u kontekstu Svetog pisma i kršćanskog života: „Danas osjećamo snažan ponos i divljenje, zahvalnost i osjećaj sigurnosti, hrabrosti, samopouzdanja. Sve ovo što imamo, dugujemo hrabrim pojedincima koji su dali svoje živote. Bez njih bismo osjećali očaj, strah, nemoć, tjeskobu i beznađe. Hrabri ljudi prepoznali su opaku prijetnju i stavili su se između nas i prijetnje nad našim životima.“
Umjesto bijega ili života u tjeskobi izabrali su žrtvu i založili su svoje živote za nas. Poput Krista, i oni su odabrali put žrtve. „Mi danas imamo drugačiju budućnost zahvaljujući njima. Kroz ova sjećanja Bog nas hrabri da izaberemo ljubav. Ljubav je mudra i vidi da se život može sačuvati samo spremnošću da ga se žrtvuje. Ljubav je ta koja kaže: ‘Tvoja bol je moja bol, tvoja prijetnja je moja prijetnja. Tvoja patnja i moja je patnja.’ Žrtva je posvuda i život u ljubavi moguć je samo kroz žrtvu.“
U prigodnoj propovijedi p. Ike naglasio je kako „naše vrijeme odiše materijalizmom koji nastoji i kod kršćana relaksirati načela i poglede na život. Stalna je tendencija da se duhovnost i odnos s Bogom usmjeri na ovozemaljsko. No, postoje i drugi pogledi na ovaj život: to je pogled mudrih svetaca koji su se dali nadahnuti i kojima je Nebo objavilo nešto oku nevidljivo, što ih je ganulo toliko da su gledali kako sve ovozemaljsko založiti za to obećanje.“
Drugi nagovor bio je o zahvalnosti kao načinu baštinjenja Božjeg i ljudskog dara:
„Put do radosti, do ljubavi i sreće vodi preko zahvalnosti za žrtvu – koja je za nas prikazana. Zahvalnost nam posvješćuje kako smo važni, ljubljeni i kako se isplati živjeti. Ona je kadra u nama probuditi i ljubav – koja stvara i čini dobro oko nas, po kojoj svijet postaje bolji i koja je konačna zapovijed koju nam Gospodin daje.
Moguće je i česta je pojava da je čovjek nesretan samo stoga što je zagledan u ono što nema, premda je silno bogat. To je moguće i u odnosu i prema Domovini. Stoga, naša odgovornost i dužnost je krenuti u sjećanje. Tamo gdje je ono često, i ljubav živi. Gdje umre sjećanje, umre i zahvalnost, probudi se nezadovoljstvo i utihne ljubav.
Ako se dobročinstava ljudskih, Božjih, bratskih, budemo spominjali, živjet ćemo! Ako se herojskih žrtva – djela ljubavi koja je Bog nadahnuo – i u kojima je sami Bog bio, budemo sjećali, njihova snaga živjet će kroz nas i poticati nas na nesebičnu ljubav i hrabrost. Ako po sjećanju u nama živne zahvalnost, prostrujat će i ljubav, snažna, živa, kreativna; probudit će se ponos, entuzijazam, i spremnost na odgovor ljubavi – koja će domišljati: kako da ljubav Domovini uzvratim.
Stoga je zahvalnost – po sjećanju koje ovih dana obnavljamo, potencijal – iz koje će niknuti ljubav živa, kao jamac za nove naraštaje.“
fra Ljubomir Šimunović
