Neka se pred njim pokloni svako koljeno

U ovom ćemo broju dovršiti tumačenje Isusovog lika na križu, razmatrajući prizore na vrhu i na dnu križa, a objasnit ćemo i neke ukrasne elemente simboličnog značenja kao što su vitice na trsu i lišće akantusa uokolo križa.

Prošloga smo puta nastojali pročitati i protumačiti neka značenja lika Raspetog, zadržavajući se na licu koje je okrunjeno božanskom slavom, na tijelu koje je postalo vaga našeg otkupljenja, na otvorenom boku i drugim ranama, na odjeći sluge koji daruje život iz ljubavi. Isus je neosporno središnji lik križa, on zauzima glavno mjesto, njegov je lik najveći i samim time najvažniji. Iznad isusove glave nalazi se „Titulus“, tj. natpis gdje piše zašto je kažnjen:“ Isus Krist, Kralj Židovski“. Za Pilata taj natpis predstavlja ruganje na račun Sinedrija, za članove Sinedrija uzrok je njihova bijesa, a za nas predstavlja paradoksalno proglašenje Kraljestva Raspetog. Na donjoj i gornjoj strani Križa nalazimo dva prizora koji bacaju dodatno svjetlo i još jasnije pokazuju značenje te smrti i kraljevskog ustoličenja koje ta smrt u sebi nosi.

Onaj koji silazi u ponore smrti…

Započnimo s prizorom na dnu Križa. Kako je taj prizor do nas stigao prilično uništen, uz veliki napor možemo razabrati tragove nekoliko osoba. Prizor je doslovno fizički uništen budući da je stol-u dnu- prepiljen i skraćen. Ne znamo kada niti tko je to učinio. Što je tu bilo prikazano u originalu? Oslanjajući se na logiku sveukupne poruke Križa, jedan od najznačajnih teoretičara crkvene umjetnosti u Italiji, mons. Crispino Valenziano, tvrdi da je tamo gotovo sigurno bio prikazan Isusov silazak nad pakao. Riječ je o otajstvu koje mi ispovijedamo u apostolskom Vjerovanju („sašao nad pakao“) i koji obilježavamo na Veliku Subotu. To otajstvo spominje sv. Petar kada kaže da je Isus u svojoj smrti „u duhu otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici“ (1 Pt 3,19). Tako se od starog doba – na početku u Jeruzalemu, a zatim na cijelom kršćanskom istoku – počelo zamišljati (a zatim i prikazivati) Isusov silazak nad pakao, slikajući ga u trenutku dok otvara vrata smrti, zatim ih gazi i uzima za ruku Adama, Evu i Patrijarhe da ih ponovno dozove u život i uvede u izgubljeni Raj. Na još jednostavniji način jedan je drugi umjetnik križ prikazao smjestivši ga na brdo (Golgotu) u čijem se podnožju nalazi jedna pećina, Adamov grob, u obliku lubanje. Na taj nam način umjetnici žele pokazati da smrt na križu ima sveopću vrijednost i obuhvaća cijelo čovječanstvo, od prvog do posljednjeg čovjeka. Preko prizora silaženja nad pakao žele nam pokazati da su vrata pakla otvorena, da je Isus ušao u otajstvo ljudskog umiranja kako bi sve nas oslobodio od smrti i uveo u život s Bogom.

…vodi nas sa sobom u slavu

S prizorom na dnu Križa usklađen je prizor na vrhu. Naime, iznad natpisa „Isus Krist Kralj Židovski“, vidimo jedan krug (simbol slave) unutar kojega se nalazi Krist, a glava mu je izvan toga kruga.

Krist je odjeven u bijelo jer je to snježno bijelo ruho žrtvovanog i uskrslog vazmenog Jaganjca čija je odjeća bijela i sjajna, obasjana svjetlom uskrsnuća. U njegovu krunu upisan je Križ jer je on raspet i uzašao u slavi. Nosi sa sobom križ, ali ne više u znak kazne nego u znak pobjede. Položaj nogu podsjeća na Psalam 18,6 koji opisuje Sunce „kako ko ženik iz ložnice ide, ko div kliče kad prelijeće stazu“. Uokolo uskrslog i uzdignutog Raspetog mnoštvo anđela prihvaća ga u slavu neba i veličaju ga.

Na samom vrhu Križa, u polukrugu otvorenom prema beskonačnom, nalazi se jedna ruka, to je Očeva ruka koja vodi cijelu povijest spasenja, to je ruka Oca koji je poslao svoga Sina da s nama dijeli život i i smrt i da nas oslobodi od smrti i uvede u život. To je ruka Oca koji nam u vazmenom otajstvu, nakon što je poslao svoga sina i uzdignuo ga s desne sebi, daruje Duha Svetoga („prst Očeve desnice“ kako pjevamo u „Veni Creator“) kako bi se Uskrs dogodio i u nama, u svijetu i u povijesti i da napokon Bog može biti sve u svima i da sve i svi mogu živjeti puninu života s Njime.

U toj sceni na vrhu, razmatrajući Krista u slavi i dar Duha, razmislimo koji je cilj našega života: ako je Isus sišao nad pakao našeg ljudskog umiranja učinio je to da bi nam otvorio vrata Očeve kuće, otkrio puninu ljubavi i blaženstvo blagovanja ljubavi.

Neka se pokloni svako koljeno nebesnika, zemnika, podzemnika

Ako obuhvatimo pogledom Križ u njegovoj cjelini, od vrha do dna, možemo razumjeti koji je sveopći smisao ovog djela, a taj se očituje u pozivu na veličanje nadahnuto riječima iz Poslanice sv. Pavla Filipljanima (2,9-10) i iz Otkrivenja (5,13). Zato jer se Sin Božji utjelovio, postao čovjekom i sašao u otajstvo smrti, „zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu „pokloni svako koljeno“ nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića i da „svaki jezik prizna“ – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist“ (Fil 2,9-10)

Na vrhu, anđeli slave uzdignutog Krista koji ulazi u slavu Oca. Na dnu, umrli veličaju Gospodara života koji ih poziva na život. U središnjem dijelu križa povijesne osobe, sudionici Isusovog razapinjanja na križ slave poslušnog Sina koji umirući daruje život. A mi nasuprot tome prikazu otajstva ljubavi pozvani smo učiniti isto, pozvani smo prepustiti se tom slavljenju, pasti na koljena i priznati da bi bez njegove smrti na križu naš život i naša smrt bili bez nade, dok u svjetlu njegove smrti i uskrsnuća postaju prijelaz „s ovoga svijeta k Ocu“, napuštanje ovozemaljske kuće da bi primili na dar ono mjesto koje je Isus otišao pripremiti za nas, da bi nas poveo sa sobom u vječnost.

Kako bi se nadopunila ta poruka, na Križu sv. Damjana nalazimo neke ukrasne elemente: vitice na trsu koje skreću pažnju na naš savez s Isusom kao na pravu „viticu“, vezu trsa i loze, a na okviru je prikazano lišće akantusa koji označava otkupljenje preko uskrsnuća, jer se – u antičkoj mitologiji- stričak s trnjem mijenja u akantus bez trna; i na kraju vidimo pijetla ili – možda – feniksa pokraj desne noge Raspetog, simbol rađanja sunca i uskrsnuća. Na ovom dragocjenom križu sve nam govori o kršćanskom paradoksu koji predstavlja Uskrs: život obilno raste iz zrna pšenice koje prihvaća umrijeti na zemlji da bi plod odnio u slavu. Razmatranjem ovoga Križa uistinu raste naša vjera, učvršćuje se naša nada i sazrijeva naša sposobnost da ljubimo.

Primjena razmišljanja u molitvi

Još uvijek molimo pred Križem i razmišljamo njegovom o dvostrukom značenju: dočarava nam najveće poniženje onoga koji je s nama dijelio život i smrt i najveće uzdignuće koje i nas vodi u slavu božanskog života.

Zauzmi molitveni stav, zazovi Duha i ponavljaj u sebi: „ U tvoje ruke, Gospodine, polažem život svoj“.
Zamoli Isusa da uđe u pakao tvoga srca i u svako srce kako bi otvorio put prema milosrđu, životu i nadi. Povjeri Gospodinu neku osobu koju poznaješ i koja je na teškoj kušnji zbog gubitka drage osobe ili zbog blizine smrti.
Razmišljaj o smislu života i umiranja u svjetlu onoga što ti govori Križ sv. Damjana.

Moli sa sv. Franjom

(Iz pisma vjernicima 61-62; FF 202):

Njemu koji je toliko podnio za nas,

koji nam je tolika dobra pribavio

i pribavljat će ubuduće,

neka svako stvorenje na zemlji,

u moru i u bezdanima poda

kao hvalu, slavu, čast i blagoslov

jer je on naša snaga i jakost;

on je jedini dobar, jedini svevišnji,

jedini svemogući, divan,

slavan i jedini svet,

dostojan hvale i blagoslovljen

u beskonačne vijeke vjekova.

Amen.