Pismo Generalnog ministra o svetkovini sv. Franje

ŽIVIMO KAO UČENICI – MISIONARI KRISTOVI

da budemo braća i manji

(Pismo – PDF)

Predraga braćo, Gospodin vam dao svoj mir!

Svetkovina našega serafskoga Oca pruža nam ponovno prigodu da svakome od vas uputimo svoj bratski pozdrav, zajedno sa željom da se slavlje spomena svetoga Franje preobrazi u obnovljeno svjedočenje evanđeoskoga života.

Za nas, braću iz Generalnoga definitorija, ova svetkovina je posljednja prigoda da s vama podijelimo neke vidike našega služenja i neke želje koje nas oduševljavaju i pokreću.

Ugodan spomen

Želimo prije svega zahvaliti Gospodinu za hod koji smo mogli prijeći u ovom šestogodištu. Ponovno otkriće Milosti početaka u prethodnom šestogodištu dovelo nas je da se prihvatimo služenja sa željom da Ponovno krenemo od Evanđelja, koje je naše prvotno pravilo, na način da ga sve više živimo u radikalnosti i da ga pružamo današnjim muškarcima i ženama: to nas čini sve autentičnijim Nositeljima dara evanđelja. Primjenjujući evanđeoske zahtjeve na ozbiljnu reviziju života (Moratorium), na neizbježna prestrukturiranja u tijeku u provincijama i na međuprovincijsku suradnju, dospjeli smo do želje da si ponovno prisvojimo franjevački identitet, onako kako nam ga predlažu Pravilo i Generalne konstitucije i kako ga je svatko od nas nakanio prigrliti kroz redovničko zavjetovanje. Oblik evanđeoskoga života koji je objavljen Franji, i sada nama povjeren, treba stalno oživljavati u našim bratstvima i utjelovljavati u Crkvu i u suvremeni svijet.

Gospodinovi kairòs

Iščitavamo također u novijim razvojima i u svjedočenju nekih osoba događaje milosti, kairòse, koje ne možemo ne prihvatiti sa zahvalnošću, dajući da nas oni izazivaju i potiču.

Prije svega, Sveti Otac, polazeći od izbora programatskog imena Franjo, predlaže Crkvi novi stil života i poruke koje su bile vlastite Siromašku iz Asiza, kao što su stalno pozivanje na Evanđelje, bliskost, milosrđe, pomirenje, bratstvo, bitnost, jednostavnost života, blizina siromasima, zalaganje za mir i za brigu za stvoreno. Ove i druge vidike bismo mi trebali prije svega živjeti i onda ih pokazivati Crkvi i svijetu.

Još više, papa Franjo je htio godinu 2015. posvetiti posvećenom životu, predlažući ponovno, osobito redovnicima, radost Evanđelja, koje sačinjava unutarnju ljepotu života kao posvećeni. Veliki svećenik nas još jednom poziva da ponovno pohodimo duboko središte svoga osobnoga života, potičući nas na “nemir srca”, koji nas jedini može dovesti do obnovljenog osobnog susreta sa Gospodinom Isusom.

I onda, kako zaboraviti “proročku” baštinu koju nam je ostavio fra Giacomo Bini, naš bivši generalni ministar, koji se tako žurno vratio u Očev dom? Dobro znamo kako je on bio duboko ukorijenjen u Evanđelje Isusovo i koliko puta nas je poticao da postanemo “prispodoba Kraljevstva” po postojanju “osvojenom od Boga”, kroz radikalnost i transparentnost znakova, kroz sposobnost da “izreknemo” nazočnost Kraljevstva i da ponovno uspostavimo autentičnost i vjerodostojnost našega projekta života, bratski dijalog sa drugima i otvorenost novim obzorjima. Ta nova obzorja nas potiču da se dademo voditi od Gospodina i izlaziti iz različitih oblika “struktura”, bile one mentalne, bilo duhovne ili materijalne, da pođemo u svijet i živimo kao misionari, ulazeći u dubinu života naroda Božjega, ne zadovoljavajući se da ´ostanemo´u našim kućama i u našim zatvorenim bratstvima.

Bogatstvo koje treba oploditi u vremenu krize

Želimo od svega toga učiniti blago da hranimo i obogatimo hod priprave za skori Generalni kapitul. Nastojeći čuti i poslušati molbe mnoge braće koje su nam došle kroz istraživanje o stanju Reda, uporno poticanje koje nam upućuje papa Franjo i druge kairòse, izabrali smo kao glavnu temu za sljedeći Kapitul temeljni poziv što nam ga je Franjo ostavio po imenu koje nam je dao, Fratres minores – Manja braća, to jest poziv da s autentičnošću živimo zbilju “biti braća i biti manji” u našemu vremenu. Ali kako možemo uspjeti svjedočiti “proroštvo bratstva”? Kako možemo uspjeti danas ponovno pronaći stil života jednostavnoga, bitnoga, bliskoga siromasima, kao “manji”? Odakle možemo i trebamo ponovno krenuti?

Mi braća iz Generalnoga definitorija htjeli bismo da pripravna faza animiranja i organiziranja Generalnoga Kapitola bude popraćena i motivirana duhovnom pripravom koja je u stanju sići u dubinu i učiniti da idemo do istinskog evanđeoskog temelja koji nas nadahnjuje i omogućuje da uistinu budemo braća i manji među ljudima i među narodima našega čovječanstva.

“Slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista”

Ovo je naše Pravilo i naš život. Posvećeni život je “živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi pred Ocem i pred braćom” (VC 22). Franjo gori ljubavlju za Gospodina i hoće vjerno slijediti njegove stope. On duboko ljubi Krista, siromašnoga i poniznoga, i malo pomalo biva preobražen u predmet njegove ljubavi, jer doista, kako kaže sveti Augustin: “Svatko je onakav kakva je ljubav koju ima”. I Bog, sugerira sveti Bonaventura, “privlači ljubljenoga tako da ga ne miče s mjesta, nego suboličujući ga samome sebi, na način da je ljubitelj preobražen u ljubljenoga i da onaj koji traži da spozna bude suobličen onom koga spoznaje”. Tako Franjo Asiški postaje “drugi Krist” ne po izvanjskom oponašanju i niti po nekoj vrsti psihološkog poistovjećenja, nego po kreativnom postupku rođenom iz ljubavi.

Kao sveti Franjo Asiški, i mi smo pozvani biti učenicima i ljubiteljima Krista. I upravo ovo biti svi učenici-misionari koji ljube jednoga istoga Gospodina čini nas braćom i manjima. Kao učenici, dakle, koji su krenuli putem nasljedovanja koji sam po sebi zahtijeva dinamičnost i koji se ostvaruju malo po malo tijekom puta. Takav pokret s jedne strane ne dopušta nam da se prilagodimo i s druge strane on nas izvlašćuje da zatim uzvrati. Nasljedovanje je kako unutarnje tako izvanjsko, jer nas poziva da se odreknemo samih sebe da mognemo prigrliti križ i koračati za Gospodinom (usp. Mk 8,34). U nasljedovanju, osim pokreta postoji napor i osoba je uključena u svojoj ukupnosti duše i tijela, unutarnjosti i tjelesnosti. Hod nasljedovanja uključuje izvlaštenje i zahtijeva prvenstvo ljubavi za Boga, kojoj su sve druge ljubavi podređene. Nikoga i ništa učenik-misionar ne može ljubiti više nego Gospodina, priznavajući ga kao: ”Svoga Boga, svoje Sve”. Stoga, i naše evangelizatorsko poslanje bit će uvijek novo, jer je preobraženo iz susreta s Kristom, s uvijek novom ljubavlju koju iskusujemo!

”Gospodin mi je dao braću”

U svojoj Oporuci Franjo ponovno iščitava vlastiti život kao postojanje koje vodi i kojim ravna Gospodin. Iskustvo konkretnoga života postaje objaviteljsko za volju Božju i način kako ga nasljedovati. Činiti milosrđe (facere misericordiam) sa gubavcima, slušanje glasa i Riječi, vjera u crkvama i u svećenicima i nazočnost braće su u životu Franje veoma konkretne stvarnosti, kroz koje je on iskusio objavu Gospodina. Biti sa i za braću – gubavce, čineći im milosrđe, Franji širom otvara vrata susreta s Gospodinom, i susljedni dar braće-fratara čini razumljivim objavu volje Božje. Stoga, u Franjinu iskustvu, kao i u našemu, uloga braće je temeljna, to je put prema Gospodinu i mogućnost milosrđa. Bratstvo postaje “proroštvo” za svijet ako je u njegovu središtu Isus Krist i ako se hrani svakidašnjim susretom sa Gospodinom. Zato je bratstvo milost koju treba razvijati više nego obveza koju treba ispuniti. I ako želimo dati svoj doprinos kao oruđa mira za današnji svijet, mi prvi trebamo rješavati konflikte koji se pojavljuju u našim bratstvima da bismo živjeli kao pomireni ljudi. Ponovno, s uvjerenjem potvrđujemo, kao što je učinio fra Giacomo Bini malo prije nego se vratio Ocu, da je “bratstvo moguće!”

”Manji i podložni svima”

Osim što smo fratri, Franjo je htio da budemo manji, jer nam samo ponašanje kao manji može dopustiti i omogućiti da slijedimo stope nekoga koji je svojim primjerom pokazao i otvorio istinski put, put muke i križa, koji uvijek i svakako ostaje uzak. Malenost je uvjet nasljedovanja, osobnoga i bratskoga u isto vrijeme, ukoliko nas Gospodin poziva i šalje kao braću. Franjo je veoma dobro naslutio i intuitivno shvatio da je “biti manji i svima podložni” (NPr 7, 2), bez ičega vlastitoga, jedini uvjet da se stvarno izgrađuje bratstvo i da se vjerno slijedi stope Isusove, također i u težoj ako ne i nemogućoj ljubavi, to jest onoj prema vlastitim neprijateljima: to nas je, naime, naučio “Gospodin naš Isus Krist, čije stope trebamo slijediti” (NPr 22, 2; cfr. 2PVj 13). I on se snizio, ponizio se je iako je Sin Božji (usp. Fil 2, 6-8). Za nas, biti manji od svih i biti podložni svima znači staviti se na razinu najmanjih u društvu i ne primati priznanja niti povlastice, i još manje zahtijevati ih ili tražiti, čak ne ni od same Crkve (usp. 2Test 25). Biti manji prevodi se u učiniti se suputnicima u jednostavnosti i poniznosti onih koji su isključeni, siromašni i rubni, uzajamno dijeleći sudbinu onih koji se svakodnevno muče u radu i nevoljama života, osluškujući njihov krik. Biti manji zahtijeva da si ništa ne prisvajamo, položaje, građevine, mjesta ili službe, da živimo kao putnici i pridošlice (usp. 1Pt 2, 11) u ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti (usp. PPr 6, 1-3) i da sve uzvraćamo Gospodinu, od kojega dolazi svako dobro, i braći, osobito našoj siromašnoj braći i sestrama, koji su naši milostinjari (usp. PPr 17, 17).

Biti evanđeoska transparentnost

Samo ”nasljedovanje nauka i stopa Gospodina našega Isusa Krista” (NPr 1,1) čini nas braćom i manjima: ne postoji drugi put. Serafski Otac Sveti Franjo je bio čista transparentnost Evanđelja i živio je prvenstvo Boga i prvenstvo života sa srcem i umom i tijelom bitno upravljenima na Evanđelje: stoga je smatran Asiškim Siromaškom i bratom svih. Ako i mi danas želimo biti istinska braća i autentični manji, pozvani smo da prijeđemo iz prividnosti i učinkovitosti u čistu i jednostavnu evanđeosku transparentnost.

Tijekom hoda shvatili smo da smo “kontemplativno bratstvo u poslanju, u malenosti”: takva kvalifikacija naše karizme sadrži duhovnost koja je “znak Kraljevstva koje je već započelo sa svojim plodovima pomirenja; duhovnost koja naviješta prije svega svjedočenjem oslobođenoga i pomirenoga života evanđeosku strastvenost ljubavi, života darovanog po primjeru Krista i posvjedočenog zajedničkim življenjem” (G. Bini).

Predraga braćo, prihvatimo sa zahvalnim i raspoloživim srcem kako poziv što ga je papa Franjo uputio cijeloj Crkvi u Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium: ”Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi!” (101), tako i poruku koju je u Asizu htio povjeriti izravno nama: “Draga braćo, čuvajte malenost”.

Neka vas Gospodin čuva, neka vas prati i neka vam daruje milost da uvijek slijedite stope njegova ljubljenoga Sina i da uvijek hoćete ono što se njemu sviđa.

Vaša braća iz Generalnoga definitorija

Rim, 17. rujna 2014.

Blagdan Rana svetoga Franje

Prot. 104958