Prosjaci smisla, vođeni Riječju

Pismo Generalnog ministra Manje braće

Duhovi 2008.

1. Draga braćo i sestre, «pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas u svojoj predragocjenoj krvi»[1].

I ove godine u uskrsnom vremenu obraćam se svima vama kako bih vas pozdravio i kako bih vam zaželio da svjetlo Uskrsloga osvijetli vaš put bez obzira gdje i u kakvim prilikama se nalazili. Molim Gospodina života da osvijetli također put cijeloga Bratstva koje se priprema, kao vrijeme milosti, proslaviti 800. obljetnicu od svoga utemeljenja.

U isto vrijeme, kao i prijašnjih godina, želim s vama podijeliti određena razmišljanja o temi koju smatram važnom za naš život i poslanje. Želim, naime, učiniti vas dionicima određenih razmišljanja o Božjoj riječi u našemu životu i, konkretnije, o molitvenom čitanju Riječi. Naše vrijeme je vrijeme riječi, o kad bi bilo i vrijeme Riječi! Ona bi nam dala svoj savjet i svoje svjetlo, svoju utjehu i svoju nadu koje toliko trebamo.

2. Dva važna crkvena događaja potiču me da izaberem tu temu: otvorenje Godine sv. Pavla, koja će započeti 28. lipnja 2008., koju je htio papa Benedikt XVI. kako bi se obilježila 2000. obljetnica od rođenja sv. Pavla; i XXII. Redovita opća skupština Sinode biskupa koja će za temu imati: Riječ Božja u životu i poslanju Crkve. Ta će se Sinoda, u kojoj ću imati čast sudjelovati, slavit će se u Vatikanu od 5. do 26. listopada 2008. godine. Ta su dva događaja učinila da su mnogi ovu godinu, s pravom, proglasili Godinom Riječi.

Mi koji smo prigrlili oblik života koga je Svevišnji objavio Franji prije 800 godina, u čijem je središtu Evanđelje[2], ne možemo izostaviti promišljanje o važnosti riječi Božje u svom životu i o onom što od nas traži Godina Riječi na putu kojim hodimo kao sveopće Bratstvo unutar projekta milosti početaka[3].

3. Franjevački život, kao i posvećeni život općenito, treba se staviti u osluškivanje Riječi. U našem svijetu je previše riječi i malo šutnje, da bi se Riječ mogla jasno čuti. Ova će Godina Riječi biti godina milosti ako se, već od sada, srce djece Crkve i, s njom i u njoj, srce sinova i kćeri Franje okrenu riječi Gospodinovoj da je prihvate i poslušaju, da je ljube i žive, da je traže, kontempliraju, navješćuju. Bit će to vrijeme milosti ako se budemo umjeli ogledati u ogledalu Riječi i, imajući povjerenja u nju, izvezemo na pučinu (usp. Lk 5,4s) na lađi posvećenoga i onog franjevačkoga života na početku XXI. stoljeća.

Pozvan i obvezan također i ja «služiti svima i posluživati miomirisne riječi moga Gospodina… i riječi Duha Svetoga koje su duh i život»[4], kako bi mi bilo drago, moja draga braćo i sestre, da vam, poput Franje, ovim pismom mogu priopćiti poštivanje i ljubav za božanske riječi, i koliko bih žarko htio prenijeti vam okus Riječi! Kako bih htio s udivljenjem zajedno s vama otkriti Riječ i s vama se prepustiti da nas prati sad da nas jača u našem uvjerenju da samo znali dobro izabrati, sad da utješimo svoje suhoće i osjećaje nezadovoljstva! Ono što moje riječi ne postižu zbog mojih ograničenosti, neka vas pouči Duh Gospodnji na čiji je poticaj napisano Sveto pismo i čije nam svjetlo daje milost da ga razumijemo.

OD TVOJE RIJEČI ŽIVIM

Naš Bog je Bog koji govori

4. Suprotno od idola koji «usta imaju a ne govore» (Ps 115,5), naš Bog je Bog koji govori. Takvim ga priznaju sveti pisci kad kažu riječ Gospodnja, također i mi svaki put kad, pošto smo pročitali ili poslušali biblijsku stranicu, kličemo: Riječ Božja ili Riječ Gospodnja. Bog govori, ali kako?

Kad neki Semit kaže da bog govori ne kaže to u ograničavajućem smislu u kojem to mi kažemo. Dok se u mnogim našim jezicima riječ svodi na verbalni izričaj, za Semitu je izričaj dabar, koji obično prevodimo riječ, je bogatiji jer istovremeno označuje riječ, čin ili događaj. Stoga je riječ Božja čin, poruka i znak. U njoj se sam Bog objavljuje po «zahvatima i riječima iznutra među sobom povezanima»[5]. Čini i riječi čine ekonomiju objave, kojoj je svrha spasenje čovjeka, a s njim spasenje svega stvorenoga.

5. Ta Riječ je uvijek «živa i djelotvorna» (Heb 4,12), dinamična i stvarateljska: «Reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’. I bi svjetlost» (Post 1,3). «Gospodnjom su riječju nebesa sazdana» (Ps 32,6), njegovom su riječju stvorene sve stvari (usp. Mudr 9,1), cijelo stvorenje pripovijeda slavu njegovu (usp. Ps 19,1) i sve odzvanja glasom njegovim (usp. Sir 46,17; Ps 68,34). Stvaranje, tako kako ga predstavlja Biblija, je istinski govor o Bogu. Ne samo stvaranje, nego također i povijest naroda Božjega je riječ Boga i o Bogu: «Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od vijeka do vijeka. Oca svoga pitaj, i poučit ćete, pitaj starije, pa će ti kazati» (Pnz 32,7). Boga možemo spoznati po divotama koje je učinio u korist svoga naroda (usp. Izl 3,6) i, stoga, ga možemo zvati Bogom otaca naših (usp. Izl 3,16; 6,7).

Naš Bog je Bog koji se objavljuje i predaje u onom što govori i čini: Bog govori ono što čini i čini ono što govori. Njegova Riječ, oživljena njegovom spasiteljskom ljubavlju prema ljudima, jest dijalog, savez ljubavi, očitovanje dara samoga sebe, ukoliko je izraz ljubavi koja stvara ljubeći i ljubeći daje vlastiti život. Nije svrha Objave Božje svijetu po Riječi obavijesti čovjeka o činjenici da je Bog ljubav, nego da u ljubavi ostvari jedinstvo između čovjeka i Boga.

6. Gospodin se pak nije objavio smo po djelima, nego također riječima usko povezanim s djelima. Ako djela potvrđuju riječi, također riječi proglašavaju djela i tumače ih[6]. Dok tražimo i susrećemo Boga u stvorenju, jer «ga označuje»[7], trebamo ga tražiti i susretati također u njegovoj Riječi. Ako tražimo Boga u zoru, ako smo ga žedni, ako je naša zemlja isušena i bezvodna (usp. Ps 62, 2), tražimo ga i susrećimo u poniznosti Svetoga pisma: ono je svečani i neopozivi oblik Božje riječi, Riječi žive, djelotvorne, oštre kao dvosjekli mač (usp. Heb 4,12). Slušaj je, sjećaj je se i prenosi je (usp. Pnz 6,4-9) i u tvom će životu ponovno biti proljeće.

Ta će nas Božja riječ, nastala iz susreta između Boga koji djeluje i čovjeka koji, nadahnut od Duha Svetoga, čita i tumači neki određeni događaj, povesti za ruku prema Kristu, Riječi života koja se nastanila među nama. Ta Riječ u kojoj se Bog objavljuje i predaje, očituje se i skriva, naime u samoj sebi nosi navještaj Pomazanika Božjega, Mesije Isusa. On nam govori u cijelom Pismu i o njemu govori sve Pismo, riječ Božja, jer je napisano po nadahnuću Duha Svetoga[8].

Isus je konačna Božja riječ čovječanstvu

7. Isus Krist, Riječ tijelom postala, jest riječ koja je postojala od početka i koja je bila sjedinjena s Bogom (usp. Post 1,1), a koja, «kad dođe punina vremena» (Gal 4,4), iz krila svete i slavne Djevice Marije «primi pravo tijelo naše ljudskosti i krhkosti»[9], utjelovi se i nastani među nama (usp. Iv 1,1ss). U utjelovljenju, «ta Riječ Očeva, tako sveta i slavna»[10] posta čovjekom, čovjekom Isusom Kristom, i naš Bog postaje dijalogom u živom tijelu.

Obilna riječ Staroga zavjeta sažima se sada u Isusu Kristu koji, istovremeno, postaje također posrednik i punina cjelokupne objave[11]. O njemu je pisao Mojsije (usp. Iv 5,46-47) i ako «Zakon bijaše dan po Mojsiju, milost i istina nasta po Isusu Kristu» (Iv 1,17). Na taj način Isus Krist je srce Božje riječi, evanđelje Božje za čovjeka (usp. Mk 1,1) i sve riječi čovjeka uzete su kao riječ Božja u službi jedine Riječi, Isusa Krista, koja odzvanja u navještaju proroka i apostola[12].

8. Tako, Riječ izgovorena u Isusu je konačna Božja riječ čovječanstvu, kako tvrdi Poslanica Hebrejima: «Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu» (Heb 1,1sl). To također potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: «Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, jest jedina, savršena i konačna Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove»[13]. Isus, ukoliko «Božje riječi govori» (Iv 3,34), Pripovijeda tajne Božje i potpuna je objava Očeva: «nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti» (Mt 11,27). U Isusu Kristu Bog «posla svoga Sina, vječnu Riječ, koja prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje»[14]: “Boga nikada nitko ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani» (Iv 1,18).

Otkako je «Riječ tijelom postala» (usp. Iv 1,14), Božja riječ ima središte u Isusu Kristu. Puno je napisanih riječi, ali samo je jedna Riječ Božja koja sažima cijelo Pismo[15]. Ona nije nešto, niti je neka knjiga, nego je živa osoba, Gospodin Isus Krist, prisutan pod velom Pisma, kao što je prisutan pod velom kruha i vina[16]. Utjelovljenje Riječi objavljuje sve ono što čovjek može spoznati o Bogu. Konačna objava Boga u Kristu Isusu otkriva punu istinu objave Boga, najprije u glasu stvaranja a, potom, u svjetlu nadahnute Riječi.

9. S druge strane, ako s pravom o Kristu kažemo da je utjelovljena Riječ, na isti način kažemo da se u njemu nalazi ispunjenje riječi Pisma (usp. Lk 4,21): «cjelokupno božansko Pismo tvori jednu jedinu knjigu i ta jedina knjiga je Krist, jer sve Pismo govori o Kristu i u Kristu nalazi svoje ispunjenje»[17]. Isus iz Nazareta pojavljuje se kao novi i konačni događaj povijesti spasenja, događaj koji objavljuje što je Bog za siromahe, za utamničene, slijepe, potlačene i za sve one koji čekaju godinu milosti Gospodnje (usp. Lk 4,18-19).

Približiti se Riječi, predraga braćo i sestre, znači, dakle, približiti se Kristu koji govori kad se čita Sveto pismo, približiti se Riječi Života. Ako poznavati Pisma znači poznavati Krista[18], onda ne možemo čitati Sveto pismo osim polazeći od Isusa Krista.

Riječ Božja i narod Božji

10. Narod Božji koji je rođen iz Pashe, tj. zajednica koja je po vjeri unišla u savez ljubavi sa svojim Bogom, pozvan je da, po poslušnosti Riječi Gospodinovoj, izrazi vjernost zapečaćenom savezu. Njegov će poziv biti taj da sluša Riječ i da je vrši, da je slijedi da čini volju Gospodinovu (usp. Pnz 6,20-25). Narod Božji će trebati naučiti, ne bez velikih poteškoća u razlučivanju, da poslušnost Riječi vrijedi više od žrtava i prinosnica (usp. 1 Sam 15,22).

Postoji odnos, bjelodan i ujedno tajanstven, između naroda Božjega i riječi Božje, između života naroda i poslušnosti Riječi (usp. Pnz 4,1; 5,32-33; 32,46-47), između snage vjere i prianjanja uz Riječ, između razlučivanja volje Božje i ustrajnog razmatranja Riječi.

Shvaćamo da ne može biti naroda Božjega, ne može biti Crkve, bez Božje riječi; slobode bez poslušnosti riječi; slavlja bez vjernosti savezu. Kao što shvaćamo da ne može biti bratstva, kao «obitelji ujedinjene u Kristu»[19], koje bi bilo živo i djelatno, ako Riječ ne zauzima važno mjesto u životu braće i sestara.

11. Opažamo da postoji duboka povezanost, toliko uska koliko duboka, između napuštanja Božje riječi i gubljenja vjere, između zanemarivanja Riječi i kidanja bratskih odnosa, i bojimo se kako opadanje kršćanskoga iskustva u velikim područjima naših društava ovisi o poteškoći, koju doživljavaju i oni koji se smatraju vjernicima, da se prihvati, vrjednuje, razmatra i uživa Božja riječ.

Stoga se pitamo: nije li tu korijen umora, uhodanosti, rezignacije koji nas toliko puta guše? Nije li u napuštanju ustrajnog čitanja Pisma uzrok našega pesimizma pred sutrašnjicom, nedostatka jasnoće u našim analizama sadašnjosti i smjelosti u našim izborima za budućnost? Razmislimo, braćo i sestre i budimo dosljedni, ako doista želimo krenuti, kušati milost početaka i ponovno otkriti njihovu svježinu.

Gospodin nam se u Riječi objavljuje i predaje, svojom riječju nas rasvjetljuje i preobražava, po svojoj riječi nas oslobađa i vodi, propitkuje i optužuje, opominje, tješi i spašava. Narod smo koji vjeruje u Boga koji govori i koji se objavljuje, bratstvo koje živi u školi riječi.

Za narod Božji prihvatiti Riječi znači prihvatiti samoga Boga i prihvatiti Boga znači prihvatiti život. Bratstvo smo utemeljeno na Riječi, bratstvo koje se od nje daje preutemeljiti, jer će samo u njoj i po njoj naći svoj duboki razlog postojanja i snagu da se suoči s izazovima sadašnjosti.

Riječ Božja i molitva

12. Riječ Božja nastaje iz iskustva vjere jednog naroda, iskustva bogatog događanjima koje svoj vrhunac dostiže u Kristovu pashalnom misteriju. Tako, riječ Božja je mjesto sastanka i susreta s Kristovom osobom i, kao takva, za kršćanina, i još više za posvećenika, potpora, hrana jasan i vječni izvor duhovnoga života[20], «nepropadljiva hrana sišla s neba za dušu žednu kontemplacije»[21].

Ako moliti znači unići u osobni odnos s Bogom, slušati ga, govoriti mu i djelovati po Bogu, u Pismu «Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara»[22]. Ako moliti znači odgovoriti Bogu, nakon slušanja, jer slušamo ga u navještaju ili čitanju Riječi[23], odgovaramo mu kad uzvraćamo Bogu Riječ koju nam je on sam predao. Ako moliti znači imati iskustvo susreta s Gospodinom, cijelo Sveto pismo je povijest susreta: velika epopeja susreta Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom.

U Svetom pismu ne susrećemo samo lijepe uzorke molitve. Kao što su psalmi, Magnificat (usp. Lk 1,46sl), kršćaninova molitva (usp. Mt 6,9- 13) ili ona Isusova (usp. Mk 14,36- 39), nego ono cijelo postaje molitvom kad se, pošto smo slušali ili čitali Riječ, dajemo uvući u one osjećaje koje nam tekst sugerira i budi u nama, mijenjajući se u pohvalu, zahvalu, molbenicu, povjerenje, kajanje, blagoslivljanje.

Sv. Augustin je govorio: «Ako je tekst molitva, molite; ako je uzdah, uzdišite; ako je zahvalnost, budite u radosti; ako je tekst nade, nadajte se; ako izražava strah, bojte se»[24]. Tako će molitva vjernika biti krik koji se izvija iz dubine srca koje gori za Božjom riječi. Samo Bog o Bogu dobro govori, tvrdio je Pascal.

Božja riječ je najbolji priručnik molitve jer nam pomaže da u molitvu pretvaramo sve stvarnosti koje ispunjavaju život. Shvaćam li je tako? Uzimam li riječ osobno i u bratstvu kao tekst molitve ili jednostavno kao informaciju o Bogu? Kako živim i kako moje bratstvo slavi liturgiju časova? Koje su promjene potrebne u mom životu da se čitanje riječi pretvori u molitvu?

Riječ Božja i liturgija

13. Kao što dobro znamo, draga moja braćo i sestre, liturgija je povlašteno mjesto u kojemu se Pismo pretvara u Riječ (usp. Neh 8,1sl; Lk 4, 16-21). U liturgiji se Riječ objavljuje kao snaga Božja u svoj svojoj stvoriteljskoj i spasenjskoj sposobnosti (usp. 1Sol 2,13), ukoliko je sakramentalni i proročki znak. Kao sakramentalni znak, u Riječi, je sam Krist koji se uprisutnjuje i govori narodu Božjem: Krist «je prisutan u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo»[25]. Upravo stoga u liturgijskom navještaju Riječ je potpuno djelotvorna, ukoliko je aktualizacija ekonomije spasenja koja nam se u njoj objavljuje. S druge strane, kao proročki znak, Riječ u crkvenoj zajednici naviješta i objavljuje ono što se ostvaruje u sakramentalnom činu. To je novost kršćanskoga slavlja. Nismo više sinovi staroga Saveza u kojemu se u budućnost gledalo očekujući ispunjenje obećanja. Sinovi smo Evanđelja i kad slušamo riječ možemo uistinu reći: danas se ispunja, jer među nama je stvarno prisutan Onaj koji je ispunjenje svih obećanja (usp. Lk 4,16-21; 24,15-35. 44-49).

Ako je istina da se liturgijsko slavlje «bitno temelji na Božjoj riječi i od nje uzima snagu »[26], jer, doista, u liturgijskom slavlju riječ je naviještena i tumačena, tako da tkogod u tome sudjeluje može pristupiti otajstvu Riječi ostvarene u sakramentalnom činu, jednako je istina da je liturgija povlašteno mjesto za razumijevanje Riječi (usp. Lk 24,13sl). Nema prikladnijeg prostora u kojem bi nas zahvatila Riječ od onog liturgijskoga a, povrh svega, onog euharistijskoga, u kojemu epikleza, ili jednodušni zaziv zajednice vjernika, može biti siguran da će biti uslišan, zahvaljujući, još jednom, obećanju što ga je dao Gospodin (usp. Mt 18,19; Lk 11,13). Isti dar Duha koji daje u kruhu i vinu prepoznati tijelo Gospodinovo, omogućuje također da se, po općem nauku otaca Crkve i samoga sv. Franje[27], Riječ Božja prepozna u slovu nadahnutoga Pisma.

14. Riječ koju je izgovarao Isus ne ograničava se na djelovanje i ispunjenje svoga djela za vrijeme javnog djelovanja Otkupitelja, nego nastavlja svoje djelovanje i plodnost u Crkvi, osobito kad se čita ili sluša u liturgijskom slavlju. U njem u ono vrijeme, postaje u ovo vrijeme, danas. Tako je liturgijska skupština puno više nego jednostavno očitovanje jedinstva naroda Božjega: ona je vidljivi sakrament Riječi; po izričaju sv. Augustina sakrament Riječi je onaj koji se sluša osobito u liturgijskim slavljima u kojima riječ dobiva novi i jači smisao.

Navještaj Riječi u liturgijskim slavljima ima, stoga, apsolutno prvenstvo nad bilo kojim drugim oblikom čitanja. Ako bismo liturgijskom obredu oduzeli navještaj Riječi, lišili bismo ga odnosa s divnim djelima koje je Bog učinio u povijesti spasenja i, prema tome, njegove sposobnosti da oblikuje narod Božji, da mu dadne onaj identitet koji se rađa iz događaja te povijesti.

Želimo li prodrijeti u otajstvo liturgijskog slavlja, tražimo u riječi svjetlo koje nas treba rasvjetljivati; jer slavlje i Riječ imaju svoje središte u Kristu Isusu, jedno i drugo spominju otajstvo Kristovo i ovjekovječuju ga svako na svoj način. Imajući na umu ono što smo tvrdili, molitveno čitanje Riječi treba smatrati kao pripravu i produljenje onoga što se daje u liturgijskom slavlju.

Naša liturgija svakim danom treba sve više postajati život i stoga trebamo navijestiti rat jednoličnosti koja čini da Riječ uzimamo hvataljkama, ali ne zbog poštovanja. Što učiniti da Riječ ima središnje mjesto koje joj pripada u našim liturgijskim slavljima? Koji su način da tumačimo Riječ, da je primjenjujemo na život i da dademo da nas rasvijetli?

TVOJA JE RIJEČ SVJETILJKA MOJIM KORACIMA, SVJETLO MOJOJ STAZI

Riječ Božja u Franjinu životu

15. U vremenu kad je Franjo živio Biblija je bila teško dostupna “običnom kršćaninu” i općenito svjetovnjacima. Bile su dvije temeljne zapreke da se približi svetom tekstu: viska cijena rukopisa i jezik, budući da su mnogi bili nepismeni, ili barem nisu vladali latinskim, uobičajenim jezikom da se pristupi biblijskom tekstu. Samo si je intelektualna i bogata elita mogla priuštiti luksuz da ima Bibliju. Franjo nije bio dijelom te elite i zasigurno iznenađuje vidjeti veliko znanje koje je imao o Svetom pismu te veliku ljubav koju je njegovao prema Riječi.

Njegov je život, doista, sav bio označen Riječju. Na početku svoje evanđeoske avanture Riječ mu je pokazala što bi trebao činiti[28] i na kraju svojih dana opet je bila Riječ koja ga je pratila u njegovu slavnom prijelazu[29]. Za njega Riječ bijaše suputnica u svakom trenutku sve dok se nije pustio da ga posve prožme: «ja sam sebi iz Pisma toliko usvojio da mi je to posve dosta za razmatranje i razmišljanje. Ne treba mi više, sinko, dosta mi je, poznajem Krista siromašnog i poniznog»[30]. Ništa čudno da su svi njegovi spisi, od molitava do pravila, preko pisama i opomena, puni biblijskih navoda sve dotle da se predstavljaju kao istiniti i pravi svetopisamski mozaici. Riječ Gospodnja je mirisna i Franjo je opijen njezinim miomirisom[31].

Franjo je, jednostavan i neuk, kako se sam običavao predstavljati[32], bez višeg obrazovanja, tj. bez tadašnje kleričke ili pismene formacije, imao takvo poznavanje Riječi da je «prodirao u skrivenost otajstva i gdje učiteljska znanost ostaje vani, ulazila je žarka ljubav ljubitelja»[33]. On je, iako nije bio učitelj govorništva, rješavao dvoumice i, poput Joba (usp. Job 28,11), rasvjetljivao tamne točke, uspijevajući rasvijetliti ono što je svetopisamski tekst skrivao znanstvenicima.

16. Kako je to bilo moguće? Razgovor nam pruža sv. Bonaventura: «i nije nelogično da je sveti čovjek od Boga bio obdaren razumijevanjem Pisma, budući da je, po savršenom nasljedovanju Krista, njihovu istinu opisanu nosio u djelu i po punom pomazanju Duha Svetoga u srcu je imao njihova autora»[34]. Ako se Boga poznaje samo ljubeći ga[35], Franjo poznaje Boga i njegove tajne skrivene u Riječi jer ljubi. Ako Otac svoje tajne objavljuje jednostavnima (usp. Lk 10,21-22; Dn 2,22; Sir 4,18), Franjo te tajne poznaje jer sluša Riječ siromašnim i raspoloživim srcem, kao Marija (usp. Lk 2,19.51). Ako se Riječ poznaje u mjeri u kojoj se prakticira, Franjo je poznaje jer nije bio gluhi slušatelj Riječi, nego se žurio da je bez oklijevanja živi: «Ovo je ono što želim izvršavati svim svojim snagama»[36]. Njegovo poznavanje Pisma ne bijaše spekulativno, nego mudrosno. Za njega Riječ nije bila tekst od jučer, nego od danas, i za Franjin danas, kako svjedoči kad kaže: Gospodin kaže u Evanđelju… a ne u ono vrijeme reče Isus, kako bijaše uobičajeno navoditi Isusove izričaje. Franjo nije studirao, nego je živio Riječ, s jednostavnošću i čistoćom, onako kako izjavljuje da je napisao u svom Pravilu koje želi biti samo jeka Evanđelja[37].

No Franjo je rastao u razumijevanju Pisma zahvaljujući trajnoj meditaciji onoga što je čuo. Toj praksi je bio toliko vjeran da se nije mogao odreći slušanja Riječ čak ni u dane svoje bolesti. To na osobit način dokazuje činjenica da je dao napisati evanđelistar (napisati cijelu Bibliju stajalo je previše) da svoju vlastitu upotrebu. Tako je Riječ, napisana u Starom savezu na kamenu (usp. Izl 31,18), sada počivala na njegovu srcu[38], također zahvaljujući pamćenju onoga što je slušao. To mu je dopuštalo da trajno meditira i s užitkom kuša Riječ, pa i onda kad pred sobom nije imao tekst i omogućavalo je Riječi da svaki dan klija i donosi plod.

Nema, dakle, ničega čudnog što je Franjo u riječi susretao najdublji dinamizam svoga evanđeoskoga života, pokretnu snagu svoga duhovnoga hoda. Poput otaca Crkve, kad je čitao Bibliju, nije jednostavno čitao tekstove napisane ljudskom rukom, nego živim Kristom i Krist mu je govorio. Susrećući se s Riječju, Siromašak se nije susretao s tekstom koji treba tumačiti, nego sa samim Kristom koji traži da ga se sluša. Slušati Riječ za Franju nije bilo čitanje neke knjige, nego prihvaćanje živoga Krista, sudjelovanje na gozbi života u kojoj je Krist koji postaje našom hranom. Bog je čovjekom postao, učinio se je Euharistijom, učinio se je Riječju. Stoga se je Franjo hranio Riječju kao euharistijskim kruhom i vinom i Riječ mu se je pružala Kristovom dubinom: «a u rano jutro pođimo u crkvu; uzet ćemo Evanđelistar te od Krista zatražimo savjet»[39]. Ta istina objašnjava mnoge stvari Franjina života.

17. Za Franju svete riječi su zamjetljivi znakovi stvarne – corporaliter –Kristove sadašnje i oživljujuće prisutnosti, kao što su to euharistijski kruh i vino. Za njega su Riječ, kao i Euharistija, produljenja utjelovljenja[40]. U Riječi, kao i u Euharistiji, Bog se objavljuje i djeluje: u Riječi, kao i u Euharistiji, Krist nas približava Bogu i spašava nas. Prihvatiti Riječi znači prihvatiti Život, odbiti Riječ znači odbiti Život koji nam se pruža osobito u Euharistiji[41]. Navikli smo tu istinu čitati u dokumentima Drugog vatikanskog sabora[42], ipak još i danas nas takva usporedba ne prestaje iznenađivati. Za Franju je to bjelodanost vjere: «I budimo svi čvrsto uvjereni da se nitko ne može spasiti osim po svetim riječima i po krvi Gospodina našega Isusa Krista, koje klerici izgovaraju, naviještaju i poslužuju»[43].

Ta vjera u stvarnu prisutnost Kristovu u njegovoj riječi objašnjava Franjino duboko poštovanje Riječi: «Opominjem svu svoju braću i potičem u Kristu da napisane božanske riječi gdje god ih nađu, poštuju koliko mogu i, koliko je do njih, ako nisu dobro smještene ili nedolično leže razbacane na kakvom mjestu, neka ih pokupe i spreme, poštujući Gospodina u njegovim riječima koje je govorio»[44]. Ono što je od svoje braće tražio činio je i on sam, kako svojom rukom bilježi brat Leon u brevijaru koji se čuva u prvo-samostanu sv. Klare u Asizu: «slušao ili čitao evanđelje blaženi je Franjo uvijek Evanđelje poljubio s najvećim strahopoštovanjem prema Gospodinu». U tom stavu dubokog čašćenja svetog teksta ne smijemo gledati znak fundamentalizma ili integralizma, nego vanjski izraz dubokog stava vjernika pred Božjom riječi.

18. S druge strane za Franju prihvaćanje Riječi uvijek ostaje duboko ukorijenjeno u crkvenu dimenziju. Od Crkve prima Riječ i od iste prima svjetlo da je tumači[45]. Za Siromaška Riječ je dana Crkvi i u njoj raste po vjeri i zajedništvu vjernika. Uvjerenje o crkvenosti Riječi dovodi ga također da poštuje i časti «sve bogoslove i one koji poslužuju presvete božanske riječi… kao ne koji nam poslužuju duh i život»[46]. Razumijevanje Riječi se tako uključuje u život Crkve.

Franjo je živio u ozračju pozornog slušanja Riječi i to je preobrazilo njegov život. Ne treba čuditi da je u posljednjim poticajima braći preporučivao «sveto Evanđelje više nego ijednu drugu uredbu»[47]. Bio je to najljepši dar što ga je primio od Gospodina a koji je mogao ostaviti svojoj braći.

Stoga je dobro upitati se: kako se ponašam pred tekstom Svetoga pisma? Koje unutarnje stavove i koja izvanjska ponašanja imam prema Božjoj riječi? Kako shvaćam odnos između Božje riječi i Crkve? Postoji li u meni i u mome bratstvu istinsko slušanje Božje riječi? Koje vidike trebam razjasniti i ojačati u svom odnosu prema Riječi?

Božja riječ u našemu životu

19. Danas, nakon dugog i prisilnog izgnanstva u koje je bila potisnuta Riječ a, osobito, zahvaljujući Drugom vatikanskom saboru, sve se više zamjećuje glad i žeđ za Božjom riječju, kao što je već prorokovao prorok Amos (usp. Am 8,11-12) i, štoviše, možemo reći da u Crkvi pribivamo pravom proljeću Riječi. Dostatno je utvrditi zanimanje koje Sveto pismo budi među klericima, redovnicima i laicima. Riječ je zasigurno o životnoj potrebi kojoj treba odgovoriti, jer sam je Bog probuđuje.

Ima mnogo braće i sestara koji djelatno pridonose tom proljeću riječi. Svaki put je među nama sve više onih kojima je, uz sakrament Euharistije i Pomirenja, Riječi istinska hrana za vlastiti život, poputbina za put, glavni poticaj za vlastito obraćenje, snaga za poslanje, svjetla u vlastitom traženju smisla, vodič za ispravno mudrosno razlučivanje stvarnosti koju žive i izbora za budućnost, poticaj da čine, tj. da ostvaruju Riječ (usp. Lk 8,21), te izvor vječne utjehe i nade. Sve je više braće i sestara koji nemaju «ugodnost i veselje osim u presvetim riječima i djelima Gospodinovim» i pomoću njih privode «ljude k Božjoj ljubavi u radosti i veselju»[48]. Se je više braće i sestara koji priznaju i osiguravaju prvenstvo Riječi u vlastitom životu i u poslanju koje ime je dodijeljeno, zalažući se često u molitvenom čitanju Riječi, u stvaranju i animiranju biblijskih skupina među svjetovnjacima i redovnicima, kao i u propovijedanju koje ima okus Riječi te doprinosi da je vjernici kušaju s užitkom. Svi su oni od Boga, jer slušaju Božju riječ[49].

Ovdje želim zahvaliti svim profesorima Svetog pisma koji lome kruh Riječi u dvoranama. Iz vlastitog iskustva poznajem ustrajno pripremanje a, time, naporni posao što ga ono zahtjeva, kao i radost i napredak koji se dožive. Osobiti spomen zaslužuju braća koja neumorno rade u našem Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu. Njima ide moja osobna zahvalnost jer mnogo dugujem tom Centru, i zahvalnost u ime cijeloga Reda za rad koji se ondje čini u korist Riječi. Zahvalnost i zahvaljivanje, također, Franjevačkim biblijskim studijima u Hong Kongu i Tokiju za monumentalni rad koji su ostvarili prijevodom biblijskih tekstova na kineski i japanski te za veliko djelo biblijskog širenja u kojem su danas založeni u Kini i u Japanu. Napokon, moja se zahvalnost proširuje na sve one koji se trude biti plodno tlo i poučljivo prihvaćaju sjeme Riječi u svoje srce; i onima koji po propovijedanju ili bilo kojoj drugoj apostolskoj ili intelektualnoj djelatnosti, koja uvijek treba biti apostolska, govore, naviještaju i poslužuju drugima svete riječi[50].

20. Neka onima koji su uronjeni u taj tijek susretanja i širenja Riječi prispije moje ohrabrenje da ne smalaksa njihovo zalaganje u korist Riječi. Koji još ne žive u tom tijeku, njih želim potaknuti i pozvati, bratski i žarko, da se, poput Marije iz Nazareta, živog uzora susreta s Riječju (usp. Lk 1,38; 2,19.51), otvore Riječi i rađaju je u vlastitom životu; i po primjeru Franje, uzora djelotvornog i sine glossa slušanja[51], neka prime Riječ cijelim srcem te neka svaki dan slušaju Pisma, kao kršćani Soluna (usp. Dj 17,11).

«Čujte, sinovi Gospodinovi i moja braćo, i ušima prihvatite moje riječi! Priklonite uho svoga srca i poslušajte glas Sina Božjega»[52], tako nas potiče otac i brat Franjo. Ako je danas, kao i jučer, žurno potrebno bolje upoznati čovjeka Isusa, priznatog kao Krist i ispovjeđenog kao Gospodin, nemamo drugoga puta za ostvarenje tog cilja osim onoga da uzmemo u ruku knjigu Pisma, da mu otvorimo vrata srca i prihvatimo Riječi slušanjem i prihvaćanjem. Ako naše srce gori od želje da iziđe iz beznačajnosti ili potištenosti zbog naših svakidašnjih promašaja, nemamo drugog puta osim onoga da dopustimo da nas Riječ zahvati i da joj dadnemo širok protok u svojim životima. Biti zahvaćeni Riječju i Kristom jedna je te ista stvar. Želimo li nanovo stvoriti i preutmeljiti svoj život i poslanje, ne ostaje nam drugo rješenje osim onoga da Riječi dadnemo prostora, da je ponovno čitamo, proučavamo, meditiramo, prihvatimo siromašnim i ispražnjenim srcem, da je šapćemo danju i noću (usp. Ps 1,2), da bismo je onda živjeli i slavili.

Družiti se s Riječju, približavati joj se, kružiti oko nje i udvarati joj se, ušutjeti za nju i slušati je, postati joj familijarni, promatrati kao blago u kovčegu sjećanja tu riječ koja je u jednom času učinila da nam srce gori (usp. Lk 24,32), dopustiti da nas ona iznenadi, omogućit će nam, kao i Franji, da se krećemo u Božjem ritmu. Naš će život, tada, ponovno naći mladost i, ostavljajući iza sebe umor, naš hod ususret Kristu, muškarcima i ženama koji su naša braća i sestre, bit će «brzim trkom i laganim korakom»[53], a da ne dopustimo da nas ovije neka «magla gorčine»[54], da s više sigurnosti napredujemo putem Božjih zapovijedi[55].

«Riječ Božja je izvor posvećenoga života – tvrdilo se na Međunarodnom kongresu posvećenoga života što se održao u Rimu 2004. Rasti u životu vjere i stvarati zajednicu plod je slušanja Riječi. Hranjeni riječju preobražavamo se u poslužitelje Riječi koji žele evangelizirati. Žar prema Riječi dovodi nas do žara prema čovječanstvu. Slušanje Riječi hrani ozračje međusobnih odnosa». U mjeri u kojoj se približavamo riječi i pretvaramo je u život, naša različita viđenja stvarnosti smjerat će prema istoj točki sve dok se ne susretnu u dubokom zajedništvu.

Krajnji razlog našega stila života nazvanog posvećenje nije drugo doli slušanje riječi na jedan ili drugi način. Svi utemeljitelj, ali možemo s pravom reći, osobito Franjo i Klara, bili su stražari Riječi, neumorni slušatelji Riječi, i od svoga su života učinili čvrst i proročki odgovor Riječi. Današnji posvećeni život i s njim onaj franjevački trebaju se ogledati u Riječi i uresiti se njom. Samo će se iz riječi moći «nanovo roditi» (Iv 3,3) i dobiti na značajnosti, koračati s jasnoćom i odvažnošću očiju uprtih prema budućnosti[56] i, na taj način, biti ne samo sjećanje, nego i proroštvo budućnosti[57], živjeti sadašnjost sa žarom i prigrliti budućnost s nadom[58].

Posvećeni život, i s njima onaj franjevački, pozvan je da prođe dugim izlaskom traženja i obnove koji nema povratka. Zajedno sa svim muškarcima i ženama, našim suvremenicima, mi smo prosjaci smisla[59]. Po slušanju Riječi naš će život biti, sada i u budućnosti, kao što je to bio i u prošlosti, alternativna i granična ponuda. Riječ nas na to poziva, nuka i saziva. Iz i s Riječju naši će životi biti svjedočenje jedne riječi koju ne smijemo prešutjeti, razloga koji ne smijemo sakriti, uvjerenja koje trebamo uzajamno dijeliti. Ognjem Riječi naše će srce gorjeti i naš će život susresti Božji ritam koji je uvijek mlad i suvremen, koji nikada ne prolazi. Riječ ima zaprepašćujuću preobrazbenu snagu. Dadne li se naš život od nje dotaknuti, bez sumnje će se preobraziti: uhodanost će prepustiti mjesto evanđeoskoj novosti, umor hrabrosti, malodušnost jasnoći i odvažnosti, strahovi slobodi. Kad smo kadri prepustiti se Riječi, imati povjerenja u nju, sve zaigrati na jednu jedinu kartu, bilo što bilo, ona će nam ostaviti snažan okus koji će nas uvjeriti da smo Božji i za Boga, da nismo sami. Ako se naš život stavi u slušanje Riječi i dade da ga ona vodi za ruku, susrest će nova područja i nove staze da učini hod podnošljivijim i radosnijim. Nužno je otvoriti Riječi osobne i zajedničke prostore. Naša budućnost, kao i budućnost svega posvećenoga života, je u tome da dopustimo da nas Riječ čini.

21. Milost 800. obljetnice utemeljenja našega Reda i franjevačke karizme bit će slavlje, čin zahvaljivanja sveopćega Bratstva i cijele Franjevačke obitelji ako, kako nas poziva otac i brat Franjo, otvorimo uho svoga srca i poslušamo glas Sina Božjega[60], koji čini da odjekuje radosna vijest Božje ljubavi prema čovječanstvu. Milost početaka braća i sestre kušat će s užitkom samo ako se založimo s Riječju i ako ostanemo vjerni riječima životu i svetom Evanđelju Isusa Krista[61].

Mi koji smo obećali opsluživati Evanđelje[62], pozvani smo da budemo prebivalište i stan Duha Gospodinova (usp. Iv 14,23), zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. Mt 12,50), prihvaćajući poruku Isusovu i čuvajući njegovu Riječ u svojim srcima, da je onda rodimo i rađamo u svojim životima[63], jer će samo tako nad nama počivati Duh (usp. Iz 11,2).

Ako opslužujemo njegovu riječ i slijedimo njegove staze, tada ćemo živjeti i rasti, ali ako se naše srce udalji od nje, tada ćemo umrijeti bez lijeka (usp. Pnz 30,15-18). Ne možemo dopustiti da nas slovo ubije, nego trebamo slijediti duh božanske Riječi i pustiti da nas ona oživljuje[64]. Bez Riječi, čuvanoj u srcu i rađanoj u svakidašnjosti našega života, umrijet će očaranost i pjesma našega postojanja, utrnut će se život u pogledu i u srcu, okameniti će se osjećaji, osušit će se izvor nade. Bez Riječi će, o nesreće, biti smrt bez lijeka!

Riječ kojom smo otkupljeni još i danas nastavlja voditi nas iz smrti u život[65]. Čudo učinjeno u životu sv. Augustina, zahvaljujući kojemu se vidio izliječen od ropstva tijela u slušanju teksta Poslanice Rimljanima (usp. Rim 13,11ss), nastavlja se provjeravati u tolikim muževima i ženama našega vremena. Ako su sedam sakramenata znakovi koji se vide, Riječ je sakrament koji se sluša, znak koji nam po ljudskim riječima dopušta da otajstveno ulazimo u dodir sa živom istinom i voljom Božjom i da čujemo sami glas Krista koji nas, kao uzetoga, liječi od naše bolesti i vraća nam sposobnost da hodamo (usp. Iv 5,1ss); ili, kao slijepcu od rođenja, otvara naše oči da možemo vidjeti (usp. Iv 9,7). Vode Izraela koje su izliječile Naamana Sirijca (usp. 2 Kr 12,14) su za svete oce božanska Pisma. Ona nas nastavljaju ozdravljati od naših bolesti, kao što potvrđuje samo Pismo: «Njih nije liječila ni trava ni melem – kaže se o Izraelu u pustinji – nego tvoja riječ, o Gospode, koja liječi sve» (Mudr 16,12).

22. Draga braćo i sestre, Amen, vjerni svjedok koji stoji vani, poziva nas da otvorimo vrata koja ga dijele od nas koji smo unutra: «Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom» (Otkr 3,20). Potajno nam je teško povjerovati da nas Gospodin želi i da je on onaj koji traži našu nazočnost (usp. Post 3,8-9). Otvorimo vrata Riječi, dajmo da u nama prebiva i s njom će unići i prebivati u našoj kući mnogi ranjeni iskustvom promašaja, osamljenosti, krhkosti i manjka ljubavi. Tada će nam oni sami, poput iskusnih pismoznanaca, pomoći da prevedemo, razumijemo, razlučimo, naslutimo i odgonetnemo Riječ koja nam stiže šifrirana uz šutljivi krik patničkog čovječanstva.

Dajmo Riječi, draga braćo i sestre, prvenstvo u svojim životima tako da bude on, Krist Gospodin, i samo on, apsolutni Gospodar naših života, kao što je to bio u životu Franje i Klare[66]. I tada ćemo biti blaženi: «Blago čovjeku koji… uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć. On je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi i lišće mu nikad ne vene» (Ps 1,1-3).

Pomno častimo i prihvatimo Pisma jer su Božja riječ, tako kako nas uči Franjo, slijedeći u tome oce. Jedan od njih, Origen, kaže kršćanima svoga vremena i danas nama: «Vi koji običavate sudjelovati u svetim otajstvima znate dobro, kad primate tijelo Gospodinovo, kako ga svom brižnošću čuvate da ni čestica ne padne na tlo, da se ne izgubi ništa od posvećenoga kruha. S pravom, doista, ste uvjereni da bi bila krivnja dopustiti da zbog nemara padnu čestice. Ako ste, dakle, tako pozorni u očuvanju njegova Tijela – i pravo je da jeste! – ne znate li da ne brinuti se za Božju riječ nije manja krivnja od nebrige za njegovo Tijelo?»[67].

Koju važnost ima Božja riječ u mome životu? Koje mjesto zauzima u mom danu? Neka Gospodin svako jutro otvori naše uši da slušamo kao učenici i tako mognemo reći riječ utjehe klonulima (usp. Iz 50,4).

GOVORI, SLUGA TVOJ SLUŠA

Molitveno čitanje Riječi

23. U ovom trećem dijelu pisma želim, draga braćo i sestre, predstaviti vam metodu koja će učiniti da Sveto pismo gledamo kao živi organizam i koja nas propituje; čitanje koje dovodi da uspostavimo osobni odnos s tekstom. Riječ je, kako ste sigurno naslutili, o molitvenom čitanju Pisma. Znam veoma dobro da to nije jedini način moljenja s Božjom riječi, ali vam priopćavam ono što ja odavno činim i što ima zaslugu da je hranilo duhovnost mnogih muževa i žena kroz stoljeća

Molitveno čitanje Riječi je umijeće koje u život nastoji posuvremeniti odlomak biblijskog teksta i predstavlja se kao dragocjeno pomagalo koje nam može pomoći da nadiđemo ponor, toliko puta uočen, između vjere i života, između duhovnosti i svakidašnjosti. Molitveno čitanje Riječi nije neki jednostavni čin pobožnosti, to je metoda čija je svrha izvršavati slušanu riječ; to je egzistencijalna hermeneutika pisma koja vjernika dovodi da u biblijskoj stranici traži ponajprije Krista da svoj život stavi u dijalog s osobom Krista koji nam se objavljuje, a potom i da se vlastiti svakidašnji život vidi osvijetljen novim svjetlom.

Molitveno čitanje Riječi je važno i prijeko potrebno za raste vjere nas koji se priznajemo učenicima i misionarima Očeve Riječi, a osobito nas koji smo zavjetovali Evanđelje kao svoje «pravilo i život»[68]. Doista, ako je istina, kako je rečeno, da je liturgijsko slavlje mjesto u kojemu se u ono vrijeme pretvara u danas, jednako je istina da osobito molitvenim čitanjem Riječi usvajamo riječ i poosobljujemo je, dopuštajući da nas sam Bog poučava (usp. Iv 6,45). U liturgiji Bog govori svom narodu, u molitvenom čitanju Riječi Bog mi govori izravno i ono što je u liturgiji dijalog s narodom, u molitvenom čitanju Riječi se čini jedinim i osobnim. Ako liturgija vidljivo očituje Crkvu, molitveno čitanje Riječi dopušta svakom da se osjeti Crkvom: «Ja Crkva», govoraše sv. Bernardo[69].

24. Neki se među nama opiru prihvaćanju molitvenog čitanja Riječi kao metodi molitve, smatrajući da je to vlastita i isključiva metoda monaške tradicije. Ništa neispravnije, draga moja braćo i sestre. Molitveno čitanje Riječi upotrebljavalo se već u židovstvu (usp. Neh 8,1sl), koristio ga je zatim Isus u sinagogi u Kafarnaumu (usp. Iv 6,26sl) i Nazaretu (usp. Lk 4,17sl), kao i u liturgiji koju je slavio s učenicima u Emausu (usp. Lk 24,13sl) te ga je otpočetka baštinila prvotna Crkva (usp. 2Tim 3,14-16). Otada su naraštaji kršćana molili upotrebljavajući tu metodu i čvrsto hraneći vlastitu vjeru dubokom biblijskom duhovnošću. Jedan od tih kršćana koji je dao jasno prvenstvo Božjoj riječi u vlastitom životu i koji je molio metodom molitvenog čitanja Riječi, kao što smo već vidjeli, bio je naš otac i brat Franjo.

Sveti oci nisu prestajali pozivati kršćane da koriste tu metodu molitve. Dovoljno je, između svih, citirati sv. Ivana Zlatoustoga koji je tu metodu molitve veoma preporučivao narodu koji mu je bio povjeren. Njegove mi se riječi čine vrlo prikladnima u kontekstu na koji sam se pozivao: «neki od vas kažu da nisu monasi… u tome, pak, griješite – kaže Zlatousti – jer mislite da je Pismo samo za monahe, dok je, naprotiv, još potrebnije vama, dragi vjernici, koji ste u svijetu. Ima li nešto teže i grešnije od toga da se ne čita Pismo i da se vjeruje da je njegovo čitanje beskorisno i da ničemu ne služi?»[70]. I opet Zlatousti koji preporuča svojim vjernicima: «vratite se kući i pripravite dva stola: jedan s tanjurima s hranom, drugi s tanjurima Pisma»[71]. I još: «Kad se vratite kuće – reći će drugom zgodom – uzmite Pismo i … ponovno čitajte i ponavljajte ono što ste slušali»[72].

Ako to, draga braćo i sestre, vrijedi za sve vjernike koji se žele obratiti u odrasle kršćane, i duši od dobroga boljemu, što reći o nekome tko se je, kao mi, zavjetovao živjeti po svetom Evanđelju?

Istina je da je ta metoda upala u krizu u srednjem vijeku zbog čitanja koje je više težilo za questio (upitom) i disputatio (raspravom) nego za meditacijom i molitvom, ali danas, zahvaljujući Drugom vatikanskom saboru, poslije prisilnog izgnanstva Riječi i metode molitvenog čitanja Riječi u životu mnogih kršćana, riječ je oslobođena i svjedočimo novom očitovanju Božje riječi u kršćanskoj zajednici.

S druge strane isti Sabor predlaže svim vjernicima metodu molitvenog čitanja Riječi: «Jednako i sve Kristove vjerne, a osobito članove redovničkih družbi, Sveti sabor jako i sasvim posebno potiče da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče ‘najuzvišenije znanje – Isusa Krista’»[73]. Lineamenta predložena našoj pozornosti glede skore Sinode tvrde: «Treba živo ohrabrivati prije svega onu praksu Biblije koja potječe iz kršćanskih početaka i koja je pratila Crkvu u njezinoj povijesti. Tradicionalno se naziva Lectio Divina sa svojim različitim stupnjevima (lectio, meditatio, oratio, contemplatio) »[74].

Dok ohrabrujem svu braću i sestre da prihvate molitveno čitanje Riječi kao glavnu metodu uvođenja u duhovni život i njegova razvoja, pozivam također da se upitamo: koji odjek imaju te riječi Sabora i Lineamenta u mom životu i u životu naših bratstava? Ima mnogo svjetovnjaka, da ne govorimo o redovnicima, koji su posve ozbiljno prihvatili taj žarki poziv Crkve. A mi?

Metoda molitvenog čitanja Riječi

25. Kao što smo već vidjeli po tekstu navedenom iz Lineamenta, molitveno čitanje Riječi predviđa tradicionalno četiri koraka: čitanje, meditaciju, molitvu i kontemplaciju. Njihova svrha je da vjernika dovedu do postupnog produbljivanja biblijskog teksta, na način da čitanje dovodi do susreta s Gospodinom i, tako, da ostvari istinsku preobrazbu vlastitoga života. Molitveno čitanje Riječi smješta život vjernika u evanđeoski plodnu napetost obraćenja, jer postupak koji se u njemu ostvaruje jest put koji od čitanja i slušanja Riječi dovodi do spoznaje, a spoznaja dovodi do ljubavi i novoga života, u suobličenosti s voljom Božjom. Tako se čitanje biblijskoga teksta preoblikuje u martyría, u svjedočenje Prisutnosti koja svoje najviše ispunjenje nalazi u daru vlastitoga života iz ljubavi.

Ono što ćemo reći o metodi molitvenoga čitanja Riječi ne želi biti čvrsta shema. Molitveno čitanje Riječi je hod prema Bogu, a kao svaki hod, i taj treba biti razmjeran koraku, snazi i ritmu onoga koji korača. Ishod kojemu treba težiti nije ostvarenje neke sheme, nego njezino slobodno korištenje da se dospije do susreta s Bogom po Riječi čitanoj, slušanoj, moljenoj, motrenoj i življenoj u običnim danima našega postojanja.

Iz razloga primjenjivosti naznačavam, kao korake molitvenoga čitanja riječi, sljedeće: čitanje – slušanje; meditacija – usvajanje; molitva – kontemplacija; praksa -navještaj.

Čitaj i slušaj: što kaže tekst?

26. Čitanje nije samo prvi korak molitvenog čitanja Riječi, nego vrata koja nas otvaraju za razumijevanje Riječi, jednako kao i molitvi s istom. Čitanje nije svrha samome sebi, nego treba usmjeriti prema pounutarnjenju Riječi i prema dijalogu meditacije. Da bi postiglo takvo poslanje, pak, potrebno je umjeti čitati. Inteligentno i korisno čitanje, između ostalih stvari, zahtjeva:

Programirano čitanje. Čitanje Riječi zahtijeva da mu posvetimo određeno vrijeme koje omogućava smirenost, šutnju, samoću. Čitanje, kao molitva kojoj se teži, ne može se činiti u dokolici ili u vremenima koja treba ispuniti. Da bi čitanje bilo djelotvorno nužno je osigurati vrijeme koje smatramo važnim i biti mu vjerni. Koje mjesto u tvom danu zauzima molitveno čitanje Riječi? Zašto?
Molitveno čitanje u šutnji. U našim vremenima stega budnosti i pozornosti je teško umijeće za nas, opsjedane kakvi jesmo tisućama poziva na vanjsko, rastresene tolikom bukom, koja dolazi izvana ili koja nam odzvanja unutra. Umjesto da budemo budni vratari (usp. Mk 13,34) da prihvatimo Riječ, dio samo naraštaja pospanaca, gluhih, slijepih i nijemih, zatočenika u praznim mrežama trivijalnosti, klonulih duhom, koji neprestano stišću ubrzivač da izbjegnu stvarnosti. Na policama našega srca riječi se nagomilavaju, ideje, govori, rasuđivanja, mišljenja i komentari zauzimaju sve kutove, proždirući ovaj prostor pustinje i šutnje u kojemu nas Bog želi privući, dok njegova Riječ ostaje na pragu naše kuće jer su vrata zakračunata i nema odgovora na njegov poziv. Ako izgubimo naviku pozornosti, čitat ćemo tekst, ali Riječ nas neće iznenaditi; vjerojatno ćemo rasti u jasnoći, ali ne u mudrosti srca; pitat će nas za svijet kao stručnjake, ali u našim odgovorima neće biti onog titraja koji ispod sebe daje naslutiti srce očarano i nastanjeno Riječju. S druge strane čitanje bez vanjske šutnje neće nas dovesti do razumijevanja teksta i do molitve (usp. Mt 6,6). Spoznaja Boga, konačna svrha čitanja, zahtijeva vrijeme i, kako kaže Guglielmo di Saint-Thierry: «šutnja je tajna»[75]. Molitveno čitanje riječi zahtijeva njegovanje šutnje. U društvu kao naše pozvani samo povratiti prostore šutnje, načiniti pustinju, zajamčiti našu unutarnju i psihološku uravnoteženost, promišljati svijet i druge očima srca koje su jedine koje mogu prodrijeti u dubine i, osobito, slušati glas Boga koji govori i koji ima nešto novoga reći svima nama. Jesmo li za to raspoloženi?
Ustrajno čitanje. Čitati s dobitkom zahtijeva također ustrajnost. Prigodno čitanje ne izgrađuje, nego nas čini nestalnima. U čitanju riječi nužna je ustrajnost jer samo ona stvara bliskost, a bliskost stvara i povećava vjeru, kako kaže onaj veliki poznavatelj riječi kakav je bio Jeronim[76]. Samo će nas ustrajnost u čitanju dovesti do usvajanja Riječi sve dok ne postane dio nas samih. Samo ustrajno čitanje će dovesti do molitve, ojačat će vjeru i preobraziti naš život na sliku i priliku Riječi. «Čitaj često božanska Pisma … Svetu knjigu ne ispuštaj iz svojih ruku», preporuča Jeronim[77] i sv. Izidor Seviljski upozorava: «Tko želi biti uvijek sjedinjen s Bogom, treba često čitati Pisma»[78]. Samo tko ustrajno čita može unići u intimnost Riječi i otkriti njezine tajne. Ponekad zbog toga Franjo, pošto je od sve braće tražio da dobrohotno s božanskom ljubavlju prihvate miomirisne riječi Gospodina našega Isusa Krista, opominje: «I koji ne umiju čitati, neka si ih često dadnu čitati»[79]. Kako često se posvećuješ molitvenom čitanju Riječi? Jesi li zadovoljan?
Vjerničko čitanje. Nije riječ o čitanju individualnog tipa, nego mudrosnog, duhovnog, tj. takva čitanja koje polazi od sigurnosti da Duh nadahnjuje i tumači Riječ. Nije riječ o tome da se čita i istražuje ljudska riječ, nego riječ koju priznajemo Božjom. Čitanjem se ne traži da zadovoljimo svoju intelektualnu radoznalost, nego da se susretnemo s riječju, da s užitkom kušamo Riječ koja je Krist. To pretpostavlja vjeru, jedinu koja nas dovodi da otkrijemo, među riječima, Riječ života. Bez vjere čitanje, pa bilo ono i stručno, bit će mrtvo i jalovo čitanje. Čitati Riječ bez vjere bilo bi, da upotrijebimo Kierkegaardov izričaj, kao promatrati ogledalo a ne ogledati se u njemu. Bez vjere samo čitanje neće nam očitovati najskriveniju stranu našega bića, neće staviti u pitanje naš život i stoga nas neće moći mijenjati. Čitanje riječi koje ne bi bilo vjerničko, ne samo da neće dati očekivane plodove, nego bi proizvelo smrt: «slovo ubija, Duh naprotiv oživljuje»[80]. Samo će nas čitanje očima vjere raspoložiti da otvorenim i raspoloživim srcem slušamo i prihvatimo poruku Riječi koliko god se ona mogla činiti teškom i korjenitom. U tom kontekstu je veoma važno podsjetiti da je molitveno čitanje Riječi, ili lectio divina, čitanje u dvoje: Duh koji ju je nadahnuo i koji ju čini uistinu živom riječi u onome tko je čita, i mi. Bez Duha nećemo u riječi susresti Riječ Božju. Čitanje učinjeno s vjerom dovodi nas do epikletičnog čitanja, koje će u nama proizvesti razumijevanje, prosvjetljenje, poučljivost i nužnu prazninu da dopustimo da Riječ prebiva u nama i, da je, poput Marije, rađamo u svom životu. Kakva je naša vjera kad čitamo Sveto pismo? Kako se postavljamo spram Riječi, kao spram ljudskom ili Božjom riječi? Prihvaćam li ili krivotvorim zahtjeve Evanđelja?
Kontinuirano čitanje. Tražiti tekstove po vlastitom ukusu znači svesti Pismo na knjigu u kojoj se traži ono što se želi naći. Stoga je preporučljivo činiti molitveno čitanje Riječi oslanjajući se na lekcionar ili čineći kontinuirano čitanje Svetoga pisma ili neke od njegovih knjiga. Samo će se tako moći izbjeći da se ne upadne u čisti subjektivizam. Razumijevanje teksta, prijeko potrebno za molitveno čitanje Riječi, ovisi o bliskosti s biblijskim tekstom, tako da se neki tekst može razumijevati i tumačiti nekim drugim tekstom. Nužno je Bibliju čitati s Biblijom. Zbog toga se može, u mjeri mogućega to je nužno, poslužiti se pomagalima koja su nam na raspolaganju koja nam pomažu bolje razumjeti tekst, kao što može biti neki dobar komentar, a da ne zaboravimo, bez sumnje, da nam je Božja riječ dana za duhovno pomazanje i za ljubav, ne za jednostavno zvanje ili kulturu. Dopuštam li da me Riječ prosvjetljuje i prosuđuje ili sam od onih koji se nastoje njome opravdati u svemu što činim i govorim?
Eklezijalno čitanje. Crkva je tijelo u kojemu Riječ može uistinu odjeknuti kao ono što jest: Riječ života. Crkva nije gospodarica Riječi, bez sumnje je čuva i vjerodostojno tumači, zahvaljujući djelovanju Duha koji joj pomaže. Samo zajedništvo s Crkvom, življeno u punoj poučljivosti Duhu, jedinom istinskom tumaču riječi, oslobađa nas od tumačiteljskog subjektivizma, od samovoljnosti i od privatnog trošenja Riječi. Franjo nas, kako već spomenusmo, upozorava na to i poučava nas čitati Riječ u zajedništvu s Crkvom.

Molitveno čitanje riječi moguće je samo u eklezijalnom ozračju i, stoga, zajedničkom, također i onda kad se to čini zasebno. Riječ, rođena u zajedništvu vjere, razumijeva se u zajednici. Stoga bratski život u zajednici podupire «ponovno otkrivanje eklezijalne dimenzije Riječi: prihvaćati je, razmatrati, živjeti je zajedno, uzajamno dijeliti iskustva koja iz nje izviru i tako prelaziti u istinsku duhovnost zajedništva»[81].

Čitanje Riječi, sa svim pomagalima o kojima smo govorili, treba biti popraćeno voljom da je poslušamo. «Poslušaj, Izraele» (Pnz 4,1;5,1;6,4-9), je poziv koji stalno odjekuje u ušima naroda Božjega. Poslušaj, je krik uvijek prisutan na ustima proroka i imperativ za sve one koji žele ući u molitveno čitanje Riječi.

Riječi odgovara slušanje, koje jedino dopušta da je se primi, prihvati i da joj se otvori naše srce, da bi ju se onda bez oklijevanja, odmah, poslušalo[82]. Slušanje zahtijeva da se stvori šutnja koja dopušta da svijet drugoga, u ovom slučaju Riječi, uniđe u nas; zahtijeva da budemo pozorni, što dopušta da začnemo riječ u srcu, da je ugostimo; zahtijeva raspoloživost, tj. da uniđe u nas i ondje prebiva. Razumije se, tako, da je bez slušanja čitanje površno, Riječ se izgubi, komunikacija se prekida i nema susreta.

Meditiraj i usvajaj: što ti danas govori Riječ?

27. Nije dovoljno čitati Riječ, nužno je njegovati je, čuvati je u srcu (usp. Ez 3,10), da mogne proizvesti očekivane plodove. Nije dostatan materijalni susret s Riječju, nužno je usvojiti je, prihvaćati je vjerom, učiniti je svojom. Upravo tome smjera ova druga točka molitvenoga čitanja Riječi: meditacija-usvajanje.

Za Bibliju meditirati znači šaptati, izgovarati tihim glasom. Stoga je meditacija, na koju se pozivamo, poznata također kao rumminatio – preživanje, prežvakavanje Riječi. Upravo se po tom šaptanju ili preživanju biblijskoga teksta dospijeva do upoznavanja teksta, tj. do volje Božje kako bi ju se provelo, živjelo, izvršavalo. Tak meditacija dovodi usvajanju i od nje se prelazi na razumijevanje onoga danas Riječi, koje dopušta sučeljavanje osobnog i zajedničkog života s riječju koju se poslušalo.

Meditacija nije marljivo proučavanje, nego dijalog, osobni susret s ti koji nam se za vrijeme čitanja objavio kao on. Meditacija nije, stoga neka tehnika kojoj je svrha vlastiti subjekt, nego je hod koji nastoji subjekt otvoriti drugosti i zajedništvu s Riječju, da se dospije te se ima iste Kristove osjećaje (usp. Fil 2,5). Tome se, bez dvojbe, ne dolazi bez rada, bez preživljavanja, što također uključuje, sukladno vlastitim mogućnostima, proučavanje Riječi.

Meditacija je duhovno djelovanje koje od čitanja i slušanja biblijskoga teksta dovodi do odgovora molitve i kontemplacije i do odgovora životom: meditacija teži da živi i utjelovljuje Riječ. Nije slučajno da biblijska tradicija govori o žvakanju i blagovanju Riječi: «Sine čovječji, nahrani trbuh i nasiti utrobu svitkom što ti ga dajem! I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med» (Ez 3,3). Jeremija sa svoje strane govori o gutanju Riječi s pohlepom, tolika je bila radost koju je kušao dok ju je blagovao (usp. Jer 15,16), slatkoća koju mu je izazivala (usp. PL 119, 103, 105). Meditacija – usvajanje nam omogućuje da dopustimo da nas Riječ nastani, da je prihvatimo u svoju najdublju nutrinu. Stoga, samo onaj koji blaguje Riječ može je onda priopćiti drugima: «Pojedi taj svitak, te idi i propovijedaj domu Izraelovu» (Ez 3, 1).

U ovom drugom momentu molitvenog čitanja Riječi treba biti nužna istovremenost između razumijevanja riječi Božje razumom i velikodušnog prihvaćanja srcem. U meditaciji, osobito jer je riječ o tome da se usvoji tekst, treba se uključiti cijeli čovjek, sažet u tradicionalnom dvojstvu uma i srca. Taj korak je veoma važan, jer riječ je o tome da dopustimo da nas Riječ preobrazi kako bismo bili Kristova živa riječ, sama riječ Isusova, postala vidljiva, utjelovljena u onom tko je prima s ljubavlju.

28. U Nepotvrđenom pravilu[83] Franjo, temeljeći se na prispodobi o sijaču (usp. Mt 13,3-23), predstavlja četiri vrste susreta s Riječju. U prvom slučaju Riječ nije shvaćena i odmah dolazi zli da uzme što je bilo pohranjeno u srcu. U drugom slučaju Riječ je napuštena zbog progonstava i kušnji. U trećem slučaju riječ je ugušena svjetskim brigama. U četvrtom slučaju – to je slušanje dobrim srcem, tj. s dobrim raspoloženjima – Riječ je shvaćena, čuvana i daje plodove.

Ako se Riječ ne sluša dobrim srcem gubi se, ugušena je, ne može donijeti roda. Tko ne prihvaća Riječ s određenim raspoloženjima on je tlo uz put, među kamenjem i među trnjem u kojem Riječ ne može rasti i toliko manje dati plod. Franjo nas upozorava na tu mogućnost, govoreći nam: «i dobro se čuvajmo zloće i lukavštine sotone koji hoće da čovjek nema svoj um i srce okrenute prema Gospodinu Bogu»[84]. Zli želi da Riječ ne nađe dobru zemlju, tj. da ne ostane u srcu. Uistinu, zli duh apsolutno neće da Riječ postavi u uski odnos s Gospodinom. Zli kako bi izbjegao taj odnos lukavo nastoji doći do uzroka srca okrenutog Gospodinu: riječ čuvana u srcu čovjeka.

Ljudsko srce Franjo, oslanjajući se na Pismo, prikazuje kao kuću, prebivalište iz kojega je zli istjeran snagom Riječi. Nužno je bdjeti, biti pozorni da se ne vrati jači nego prije s izlikom nagrade. Izgubiti Riječ iz srca znači izgubiti Gospodina, dok njegovati i čuvati je u srcu daje mogućnost «da Gospodina služimo, ljubimo, častimo i klanjamo mu se čistim srcem i neokaljanim duhom»[85]. Ostajanje riječi preobražava kameno srce u srce od mesa, nečisto u čisto: «Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio» (Iv 15,3).

U meditaciji – usvajanju stavljamo u igru plod molitvenog čitanja Riječi. Stoga je nužno pripraviti ga pažljivo, toliko u raspoloživosti srca koliko u izvanjskim vidicima: vrijeme, mjesto, šutnja… I tu odjekuje također riječ Gospodinova: «primamit ću je, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu» (Hoš 2,16). Trebamo srce raspoložiti za Riječ kao njivu sačuvanu i zaštićenu, sjećajući se da Riječ odjekuje samo u raspoloživu srcu i u tišini. Tada će se pustinja preobraziti u mjesto nastanjeno Riječju, u spomen prve ljubavi (usp. Jer 2,2), u mjesto vjernosti (usp. Pnz 32,10-12). Kojim sredstvima čuvam Riječ u srcu?

Moli i kontempliraj: što kažeš Gospodinu Riječju?

29. Kad se jednom Riječ usvoji po meditaciji, tad je čas da se moli Riječju. Kad jednom spoznamo što nam Gospodin govori, tad je čas da se pitamo: što ću reći Gospodinu? Moliti znači odgovoriti Bogu nakon što smo ga slušali, znači reći da njegovu planu s nama i u određenom smislu uzvratiti mu Riječ koju smo slušali.

U tom trećem koraku molitvenog čitanja Riječi vrijeme je da govorimo Gospodinu, da mu očitujemo ono što osjećamo u svom srcu, vođeni za ruku od Riječi. Otac Franjo je dobar primjer toga u svojim molitvama. Riječ nam je došla, ugnijezdila u našem srcu i sada se vraća Bogu u obliku molitve. Vidimo to i u velikim molitvama Novoga zavjeta: Magnificat (usp. Lk 1,46sl), Benedictus (usp. Lk 2,67ss), i Nunc dimittis (usp. Lk 2,29-32).

U kontekstu molitvenog čitanja Riječi molitva je krik koji izvire iz dubine srca koje gori za Božju riječ. Pretvoriti Riječ u molitvu znači gledati se u Ogledalu, prisutno u njoj, da se od njega dopustimo preobraziti, unutra i izvana, kako bismo i mi postali ogledalo za druge[86]. Ambrozijev izričaj «kad slušaš, Bog ti govori, kad moliš, ti govoriš Bogu» se ispunja. Krug se zatvara, ispunjen je.

Molitva, stoga, nije sredstvo za molitveno čitanje Riječi, nego njegov plod, kao što je kontemplacija plod molitve: nedjelatni čas bliskosti u kojemu se Riječ kuša u srcu, spoznaja Boga s iskustvom srca, usredotočenost u otajstvu Boga (usp. Iv 17,3). Poslije produžene molitve ima se iskustvo prisutnosti Gospodina koji u nama budi zapanjenost, udivljenje, jasno gledanje stvarnosti očima jednostavnih, siromašnih u duhu. U tom kontekstu kontemplacija izlazi iz srca nastanjenog i dirnutog Riječju.

Tako nas molitva vodi u stvarnost života jer se molitva nikada ne može odijeliti od života: molimo ono što živimo i ljubimo Boga po našim prilikama i zbiljskim stvarima koje živimo; kontemplacija, naprotiv, nas dovodi da se usredotočimo na bitno: gledati jedino Isusa, odmarati se u njemu, prihvatiti njegovu ljubav za nas (usp. Lk 10,39)[87]. Na taj nas način kontemplacija dovodi do događaja i životnih prilika, da u njima otkrijemo i kušamo djelatnu i stvarateljsku prisutnost Riječi, i susret o njoj zamijenjen je susretom s njom. Tada će Riječ po vjeri prebivati u našim srcima i, na kraju, spoznat ćemo ljubav Kristovu (usp. Ef 3,17-19).

Živi i naviještaj: što učiniti s Riječju?

30. Naravni zaključak molitvenog čitanja Riječi je ovaj: živjeti Riječ i svjedočiti Gospodina. U svetom pismu jedna te ista, shemá, znači slušati, poslušati, ostvarivati. Slušati ne znači samo stjecati spoznaje o Bogu, nego prionuti uz Riječ koja se tiče načina života. Ako je slušanje naravni odgovor čovjeka Bogu koji govori, poslušnost vjere (usp. Rim 1,5; 10,14-17) je svrha svega slušanja.

Molitveno čitanje Riječi nije, dakle, samo škola molitve, nego škola života. «Neće u kraljevstvo nebesko svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine”, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima» (Mt 7,21). Naše zajedništvo s Gospodinom, izraženo u ljudskim izričajima koje upotrebljava Evanđelje – majka, braća, sestre –, zavisi od toga učinimo da postane životom riječ Božja u našim životima (usp. Mt 12,48-50).

Tko Riječ prihvati u vjeri i u poslušnosti te joj dopusti da djeluje, ima iskustvo preobrazbene snage, jer ga nastanjuje Krist, kako kaže Apostol: «Krist živi u meni» (Gal 2,20). Poslušnost Riječi rasvjetljuje svaku drugu poslušnost. Riječ prihvaćena čistim srcem nikad nije nedjelotvorna, jer, kako kaže prorok: «Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah» (Iz 55,10-11). Kad, poput Marije, prihvaćamo riječ i čuvamo je u srcu (usp. Lk 1,38; 2,19.51), Riječ nas pokreće prema onom tko nas treba (usp. Lk 1,39- 45). Poslušana i prihvaćena Riječ pretvara se u život.

Franjo se je neprestano zalagao da iz života prelazi u Riječ i iz Riječi u život, utjelovljujući u konkretne prijedloge života svaki ulomak Riječi koji je čitao ili slušao. Po njemu, ako se Božja riječ samo sluša ona je mrtva riječ koja rađa smrću. Na onoga tko, lišen duhovne mudrosti, se ograniči na slušanje Riječi, mogu se dobro primijeniti riječi koje Franjo piše u jednom svom pismu: «Vide, spoznaju, znaju i čine zlo i svjesno gube svoje duše»[88]. Stoga je veoma pozoran da sačuva braću od slušanja Riječi koje se ne zalaže i ne utjelovljuje u život.

Već smo se pozvali na tumačenje koje Franjo u Nepotvrđenom pravilu[89] daje o prispodobi o sijaču. Taj tekst pokazuje Franjino nastojanje da njegova braća budu dobra zemlja, tako da Riječ posijana u njihova srca može niknuti, rasti i donijeti plod. Istu brigu Franjo pokazuje u dvije svoje Opomene. Za Franju Riječ Božja ne može ostati nedjelotvorna. Slušana Riječ je pozvana da donese plod u životu i traži, osim toga, da bude uzvraćena Gospodinu od kojeg dolazi sve dobro, riječju i primjerom[90]. Presvete riječi ne mogu se odijeliti od djela Gospodinovih. Pastoralna djelatnost braće i sestara, koja se sastoji u tome da pokrene ljude prema ljubavi Boga s radošću i veseljem, je povezana s pozornim slušanjem i vršenjem Riječi. Franjo ne može podnijeti površnost[91].

Svrha molitvenog čitanja Riječi jest evangelizacija. To je važno ne zaboraviti. Plod molitvenog čitanja Riječi postiže se samo kad se razbije ljuska topla majčina krila i dopusti se i drugima da piju na onoj istoj Riječi koja nam je na kraju preobrazila srce. Govorio nam je nedavno Benedikt XVI.: «Hranite svoj dan molitvom, meditacijom, slušanjem Božje riječi. Vi koji ste bliski s drevnom praksom lectio divina, pomozite također vjernicima da je vrjednuju u svom svakodnevnom životu. I znajte u svjedočenje prevesti ono što Riječ pokazuje, dopuštajući da vas ona oblikuje da, kao sjeme prihvaćeno u dobru zemlju, donosi obilne plodove. Tako ćete biti uvijek uočljivi Duhu i rasti ćete u sjedinjenju s Bogom, njegovat ćete bratsko zajedništvo među sobom i bit ćete spremni velikodušno služiti braći, osobito onima koji su u potrebi»[92]. Pozvani da naviještamo Riječ drugima, samo tažeći svoju žeđ u susretu s Riječju, kao Samarijanka, moći ćemo se obratiti u glasnike Riječi[93].

ZAKLJUČAK

31. Nazaretska djevojka, Djevica Crkvom postala, dvor, kuća i šator Riječi[94], koja je pozorna na Riječ i sposobna je čuvati je i meditirati u svome srcu, jest paradigma svih nas koji želimo slušati, prihvatiti i živjeti Riječ. Pozvani ponovno krenuti od Krista, Riječi Očeva čovječanstvu, osjećamo potrebu da gledamo na Mariju, pozornu slušateljicu Riječi, da nas slušanje Riječi, u drevnoj i uvijek valjanoj baštini molitvenog čitanja Riječi, poziva, usmjeruje i oblikuje naše postojanje[95]. To je jedini put kako bi nas zrake utjelovljene Riječi probole[96].

Draga braćo i sestre, Franjo i Klara, i s njima tolika naša braća i sestre tijekom ovih 800 godina povijesti našega Bratstva, ustvrdili su da je riječ Božja riječ živa i djelotvorna. Oni su dali da ih ta osloboditeljska i stvarateljska Riječ zahvati, poziva, stavlja u pitanje i rasvjetljuje i njihovi su se životi promijenili. Oni su nam također pokazali kako je Riječ djelotvorna samo ako je utjelovimo u svakidašnji život i kako je ne možemo pružati zatvorenu i zapečaćenu, nego je treba tumačiti životom jer nije ideologija, nego ponuda života. Neodgodivo je da svoj život čitamo polazeći od Riječi i Riječ plazeći od svoga života. I u tome također siromašni mogu biti našim učiteljima.

Pozvani da naviještaju Riječ, braća i sestre od danas i sutra, u svijetu duboko posvjetovnjačenom, neće moći svjedočiti Krista ako ne budu kontemplativci koji dopuštaju da se, u tišini molitvenog čitanja Riječi, nanovo rode po živoj i vječnoj Božjoj riječi (usp. 1 Pt 1,23). Ako o Bogu možemo govoriti samo ako smo sami prije govorili s njim, Riječ možemo priopćiti drugima samo ako smo prije na izvoru Riječi utažili svoju žeđ za puninom. Slijedeći primjer onih koji su nas prethodili u nasljedovanju Krista po obliku evanđeoskoga života koji su nam Franjo i Klara prenijeli, budimo marljivi u slušanju Riječi te je poučljivo prihvaćajmo. Ne zadovoljimo se samo da slušamo Riječ, zavaravajući same sebe, nego je vršimo, jer će samo tako moći spasiti naše živote i bit će nam izvor sreće, radosti i veselja (usp. Jak 1,19.21.25; Jer 15,16.).

Ostanimo na putu, na putu koji želimo da nas dovede do bitnoga našeg iskustva vjere, koji bi od nas udaljio napast da krivotvorimo proročke riječi Evanđelja da ih prilagodimo udobnom stilu života[97]. Na tom putu trebamo se ojačati hranom Riječi. Oblik života, što su nam ga Franjo i Klara ostavili, živi od Riječi, pije Riječ i u Riječi nalazi svoj odmor. Želja služenja i poslanja koja nas dovodi da budemo manji među manjima zemlje[98], ostaje živom zahvaljujući Riječi. Vjernost koja se nastanjuje u srcu tolike braća i sestara, svaki dan se ponovno stavlja u ustrajnu meditaciju riječi. Zajedništvo među nama, polazeći od logike dara[99], održava se živim zahvaljujući Riječi koja nas saziva. Samo nas Riječ pokreće i nuka na poslanje, osposobljavajući nas, istovremeno, da učinimo «ozbiljnu preinaku svog poslanja» i nađemo «hrabrost da započnemo nove puteve prisutnosti i svjedočenja»[100]. Dopustimo da nas pomiluje lahor Riječi. Neka ona bude svjetiljka našim koracima, svjetlo našoj stazi (usp. Ps 118,105).

Govori, sluga tvoj sluša!

Govori, Gospodine…

Nemoj ostati nijem!

Tvoja šutnja žeže.

Potrebnija nam je tvoja Riječ

od kruha i vina,

od ljubavi i života.

Potreban nam je taj glas,

da nas prati u našem radu i hodu.

Govori, Gospodine …

Nemoj ostati nijem!

Mučna je Tvoja šutnja.

Govori i ako te ne slušamo!

Govori i ako naša nutarnja buka guši tvoj glas!

Govori i kad nas tvoja riječ žari!

Govori, Gospodine…

Nemoj ostati nijem!

Mučna je Tvoja šutnja.

Gospodine, udijeli nam glad i žeđ,

ne za kruhom ili vodom,

nego za slušanjem tvoje Riječi.

Gospodine, ti koji tražiš čovjeka,

ovdje i sada,

udijeli nam naklonost da danas čujemo tvoj glas.

Marija, Majka i Službenica Riječi

neka nam dadne milost da otkrijemo njegovu ljepotu,

tako da, čuvajući ga u svom srcu,

postane naša radost i veselje. Fiat, fiat.

Rim, 23. ožujka 2008.,

Svetkovina Uskrsnuća Gospodinova.

Fra José Rodríguez Carballo, ofm

Generalni ministar

KRATICE

Spisi sv. Franje Asiškoga

1P Pismo svim vjernicima (1. redakcija)

2P Pismo svim vjernicima (2. redakcija)

1Pku Pismo kustodima (1. redakcija)

Fvit Oblik života za “siromašne gospođe”

NPr Nepotvrđeno pravilo

OP Opomene

OR Oporuka

PBr Pismo općem saboru braće

PKl Pismo klericima

PMB Pozdrav Majci Božjoj

PKr Pozdrav krepostima

PPr Potvrđeno pravilo

PS Pjesma stvorova

Drugi franjevački izvori

1 Čel Toma Čelanski, Prvi životopis svetog Franje

2 Čel Toma Čelanski, Drugi životopis svetog Franje

2PAg Drugo pismo sv. Klare Agnezi Praškoj

3PAg Treće pismo sv. Klare Agnezi Praškoj

4PAg Četvrto pismo sv. Klare Agnezi Praškoj

LM Sv. Bonaventura, Legenda maggiore – životopis sv. Franje

PrKl Pravilo sv. Klare

TD Legenda trojice drugova

Druge kratice

NMI Ivan Pavao II., Novo Millennio Ineunte. Ulaskom u novo tisućljeće, Apostolsko pismo episkopatu, kleru i vjernicima na završetku Velikog jubileja godine 2000., KS, Zagreb 2001.

RdC Ponovno krenuti od Krista. Instrukcija CIVCSVA, Rim – Zagreb 2002.

Sdp Gospodin ti dao mir. Dokument Generalnog kapitula OFM, Asiz, 2003.

SdV Biskupska sinoda, XII. Redovita generalna skupština, Riječ Božja u životu i u poslanju Crkve. Lineamenta (25. ožujka 2007.).

Spc Gospodin nam govori na putu, Dokument Izvanrednog generalnog kapitula OFM, Zagreb 2006.

VC Ivan Pavao II., Vita consecrata. Posvećeni život. Posinodalna apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, Zagreb 1996.

[1] PBr 3.

[2] Usp. OR 14.

[3] Milost početaka. 800. obljetnica utemeljenja Reda Manje braće, Rim 8. prosinca 2004.[4] 2P 2sl.[5] DV 2.[6] Usp. Isto.[7] PSt 5.[8] DV 9; usp. 24.[9] 2P 4.[10] 2P 3.[11] DV 2.[12] SdV, 10d.[13] KKC br. 65.[14] DV 4.[15] Usp. Ruperto di Deutz, De operibus Spiritus Sancti, 1,6; in sc 131,72-74.[16] Usp. DV 21.[17] Ugo di San Vittore, De arca Noe mor., II. 8; in PL 176, 642.[18] sv. jeronim, Com. in Is. Prol.; in PL 24,17.[19] Pavao vi., Lettera apostolica Motu propio “Ecclesiae Sanctae”, 2,25, 6 agosto 1966.[20] Usp. DV 21. [21] Filon Aleksandrijski, Quis rerum 79.[22] DV 21. [23] Usp. sv. Ambrozije, De officiis ministrorum, I, 20,88; in PL 16,50.[24] sv. Augustin, Enarr. in Ps. 29,16; in PL 36,224.[25] SC 7.[26] Lezionario promulgato dal Paolo VI, Prenotanda 3.[27] Usp. 1Pkl 1-3.6.11-12; 2P 33-34; 1Pku 2-7; PBr 34- 37; OR 4- 5.10.12.[28] Usp. 1Čel 22.[29] Usp. 1Čel 110.[30] 2Čel 105.[31] Usp. 2P 2-3.[32] Usp. PBr 39. [33] 2Čel 102.[34] LM 11,2.[35] Usp. San Gregorio Magno, Commento morale a Giobbe 2, II, X, 13, Ed. Città Nuova, vol I-2, Roma 1994, 144.[36] TD 25; usp. 1Čel 22.[37] Usp 2Čel 208.[38] Usp. 2Čel 102.[39] 2Čel 15.[40] PKl 1-3.[41] Usp. 2Čel 209.[42] Usp. DV 21.[43] Usp. 2P 34.[44] PBr 35 – 36.[45] Usp. 1Čel 22.[46] OR 13. [47] 2Čel 216.[48] OP 20,1-2.[49] Usp. PBr 34.[50] Usp 2P 33-34; 2Pkl 4-6[51] Usp. 1Čel 22.[52] PBr 5-6.[53] 2PAg 12.[54] 3PAg 11.[55] Usp. 2PAg 15.[56] Usp. VC 110.[57] Usp. NMI 3.[58] Usp. NMI 1.[59] Ggp 6.[60] Usp. PBr 6.[61] Usp. NPr 22, 41; 2P 39.[62] Usp. NPr prol 2; 1,1; PPr 1,1; Fvit 1; RsC 1,2.[63] Usp. 1P 6-10.[64] Usp. OP 7,3-4. [65] Usp. 2Pkl 3.[66] Usp. PoBLe.[67] Origen, In Exod. hom. 13, 3.[68] PPr 1,1.[69] Usp. San Bernardo, In Canticum Serm. 57,3; in PL 183,105; Usp. Origene, In Canticum Canticorum Hom. 1,7; in sc 37,95.[70] San Giovanni Crisostomo, In Matheum 2, 5; in PG 57,30.[71] San Giovanni Crisostomo, In Matheum 5, 1; in PG 57,55.[72] San Giovanni Crisostomo, In Genesim, 6, 2; in PG 54,607.[73] DV 25.[74] SdV 25.[75] Usp. Guglielmo di Saint-Thierry, Super Cantica Canticorum, 1, 28, in sc 82,109.[76] Usp. sv. jeronim, Epistola ad Eustochium, 22, 17, in PL 22,404.[77] sv. jeronim, Epistola ad Napotianum, 52,7, in PL 22,527.[78] sv. izidor seviljski, Sententiae 3, 8,2-3, in PL 83,679B.[79] 1P 2,19-20.[80] Usp. OP 7.[81] RdC 24.[82] Usp. 1Čel 22.[83] NPr 22,11-18.[84] NPr 22,20.[85] NPr 22,26.[86] Usp. 3PAg 12- 13.[87] To je ono što Franjo osjeća i očituje u Pohvalama svevišnjemu Bogu, pošto je dugo molio na brdu Verni. Gospodin mu je sve: «dobro, svako dobro, najviše dobro» (PoBLe 3). To je iskustvo koje se pojavljuje u 4PAg 9-14.[88] 2P 68.[89] Usp. NPr 23, 10-17.[90] Usp. OP 7.[91] Usp. OP 20.[92] BENEDIKT XVI., Discorso in occasione della Giornata della Vita Consacrata, 2008.[93] gGP 17.[94] pkR 1.4.[95] Usp. NMI 39. [96] RdC 24.[97] Usp. Sdp 2.[98] Spc 33.[99] Usp. Spc 19-25.[100] Spc 33.