Raspeti Krist

Na putu sa sv. Franjom Asiškim (3)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

RASPETI KRIST

Krist se Franji u gubavcu potpuno približio i objavio, a ujedno ga i pripremio da ga otkrije i na križu u crkvi sv. Damjana. Kristova milost u njemu nije bila uzaludna. Poslije otkrića Krista na križu, sv. Franjo se potpuno mijenja: potpuno mu je izmijenjeno srce, a gotovo i tijelo, naglašava Ćelanski (1. Ćel.). Upravo tada se u njemu rađa želja nasljedovanja siromašnog i raspetog Krista, kako on sam to izražava.

Što se dogodilo?

Franjo je još uvijek sav zbunjen i još ne zna kojim putem bi krenuo. Tada ulazi u crkvicu sv. Damjana i dolazi mu rasvjetljenje od raspetog Krista. Taj susret mu unosi bistrinu i jasnoću u život. Ćelanski to ovako opisuje:” Kad je, vođen Duhom, unišao da se pomoli, ponizno i pobožno se ničice baci pred propelom. Bio je ganut neobičnim viđenjem, i opazio je da je postao drugačiji nego što je bio kad je unišao. Njemu je, ovako ganutome, što je nečuveno od vijeka, lik Krista Propetoga progovorio naslikanim usnama. Pozvao ga je imenom:” Franjo – reče – idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!” Franjo je uzdrhtao i nemalo se iznenadio, činilo mu se kao da je lišen govora. Bio je spreman poslušati, posvema se ohrabrio da izvrši nalog. A jer je u sebi osjetio neizrecivu promjenu, koju sam nije mogao objasniti, dobro je o tome šutjeti” (2 Ćel. 10).

Kad je došao k sebi, piše sv. Bonaventura, Franjo je počeo popravljati crkvicu sv. Damjana, premda se Kristov poziv na to nije odnosio (Leg. Maior 2, 1). Trebat će mu još svjetla Duha Svetoga da shvati na što se Kristov poziv odnosi.

Taj susret s raspetim Kristom bio je za Franju odlučujući korak u životu. U tom susretu Franjo je vidio, shvatio i spoznao daleko više negoli to izražavaju ljudska osjetila, premda je bio potresen i bolju i mukom raspetog Gospodina. Bilo je to shvaćanje ogromnog Božjeg misterija, tj. potpune Kristove snishodljivosti – kenosis – i samih njezinih motiva.

Tu se vrhunski pokazuje Kristovo siromaštvo i nemoć što ga on čini jer želi izvršiti volju Očevu do kraja. Samo razapinjanje najbolje pokazuje beskonačnu Kristovu ljubav:”Nema veće ljubavi od ove: dati život za prijatelje svoje” (Iv 15, 13).

Franji postaje sasvim jasno da su svi, premda grešnici, Kristovi i Božji prijatelji. A to nam jasno govori sv. Ivan:” U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe” (1 Iv 4, 10). Pače, i još izričitije veli:” Po tome smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću” (1 Iv 3, 16).

Krist je umro na križu za naše spasenje, za naš život, to je istina koju Franjo shvaća i čitavim životom se predaje Kristu.

Taj Krist od Franje traži da popravi njegovu crkvu. Franjo to spremno prihvaća i predaje se poslu čitavim svojim bićem. Krist od njega traži već potpuno ponižavanje: traži da on, ugledni građanin, radi ponižavajući posao kao zidar, tj. kao sluga ili minores (iz onoga vremena), da prosi materijal za crkvicu, kao i samu hranu. Upravo preko te naposredne vjernosti, Franji polako postaje jasno da nije riječ o obnovi materijalne crkve, već velike Kristove Crkve. To je njegova Crkva koju je osnovao i kojoj je povjerio svoje evanđelje, ona Crkva za koju je bio razapet.

Dogodilo se to u Porciunkuli za vrijeme slušanja sv. Mise i navještaja evanđelja Crkve koje i njemu bilo navješteno, kao i aktualizirana Kristova žrtva. Franjo shvaća da je to za njega, on to osjeća i zna što mu je činiti.

To je ta Crkva za popravak: ta istina pogađa njegovo srce. Ta Crkva je narušena, prožeta grijehom i nedoličnim životom svojih vjernika. Ta, ona je Kristova Zaručnica, On ju je ustanovio za spas svijeta i njoj predao svoje evanđelje, moć otpuštanja grijeha i ona je izvor milosti. Dakle, ono što Krist od njega traži je popraviti, restaurirati to mjesto u kojem se Krist, Riječ Božja, svakim danom utjelovljuje, a to mjesto je sve u ruševinama.

Tako je popravak Crkve Božje za Franju usko povezan uz sami način života po evanđelju, što će on i naglasiti u Pravilu:” Pravilo i život Manje braće jest ovo: opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista…” (PP, 1,1).

Za Franju Evanđelje postaje temelj i o tome ovisi sav život i sva druga opredjeljenja. Logično tomu, onda, i biti franjevac znači živjeti radikalnost Evanđelja prije svega. To znači postati zreli kršćanin, svetac, potpuni čovjek u Kristu.

Franjo i Evanđelje shvaća kao Kristovu osobu te ga ljubi i prihvaća srcem, usnama, razumom, životom i sa čitavim svojim bićem.

Kad je već Evanđelje živi Krist, to za Franju, kao i za čitavi njegov Red, ima posebna značenja. To su dva trenutka iz Franjina života.

Prvi se zbio u Porciunkuli i Ćelanski ga ovako opisuje:” Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi (Porciunkula) čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. – A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo:” Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršivati” Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo” (1 Ćel., IX, 22).

Za Franju je bilo jasno: to je imperativ evanđelja i treba ga izvršiti u praksi sine glossa. Njegovo pitanje:” Gospodine, što hoćeš da učinim”, bijaše sasvim ozbiljno, te je i odgovor ozbiljan.

Drugi slučaj korjenitog prianjanja uz Evanđelje zbio se u crkvici sv. Nikole, poznat kao Bernardov poziv. Poslije negoli su zajedno proveli noć u molitvi i razgovoru o načinu na koji će živjeti, sv. Franjo odlučno uzima Evanđelje:” Budući da već bijaše jutro uđoše u crkvu sv. Nikole. Poslije negoli su se pomolili, Franjo, iskreni štovatelj Presv. Trojstva, tri puta zaredom otvori knjigu Evanđelja, tražeći od Boga da mu tri puta potvrdi Bernardov prijedlog. Pri prvom otvaranju namjeri se na pasus koji kaže: Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima. Pri drugom: Na put ne nosite ništa. Pri trećem: Tko želi ići za mnom, neka se odreče samog sebe, uzme svoj križ i neka me slijedi. To je – reče Svetac – naš život i naše pravilo i svih onih koji će nam se pridružiti. Idi, dakle, ako želiš biti savršen, i čini kako si čuo” (Leg. Major, III,3).

To su za Franju toliko jasne poruke i zapovjedi evanđelja da se on niti malo ne dvoumi. Pače, i u svojoj oporuci je, dakle na kraju svoga života, bio uvjeren da mu je tako Gospodin objavio svoju volju:” Sam mi je svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (Op, 14). Stoga je franjevački život oblik života koji je proizišao iz Evanđelja i takav mora ostati do kraja. Samo Evanđelje za Franju je bio Krist koji je jedina forma i jedini ispravni način života. Stoga nasljedovati siromašnog i raspetog Krista, postaje Franjin zov i život, ali život po Evanđelju.