Upoznati siromašnoga i raspetog Krista

Na putu sa sv. Franjom Asiškim (4)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

UPOZNATI SIROMAŠNOGA I RASPETOG KRISTA

Kad je već Evanđelje izjednačeno Kristu, onda se jasno rađa i novi moralni zahtjev: upoznati Krista, znači upoznati evanđelje. Zapravo, Franjin najveći ideal, najveća i jedina životna želja, bijaše upoznavati siromašnog i raspetog Krista To nije moguće bez čitanja i razmišljanja sv. Evanđelja. Stoga Franjo neumorno čita evanđelja i o njima razmišlja. Svatko tko čita njegove spise ostaje iznenađen koliko li je poznavao evanđeoske tekstove.

Ipak, Franju ne smijemo shvatiti kao stručnjaka u toj materiji. On nije bio ni teolog, ni bibličar, već jednostavno, zaljubljenik u Sveto pismo. Dobro ga je poznavao jer ga je na to navodila ljubav prema Kristu i želja da ga što više upozna. Govoreći ljudski nije ni bio u stanju da dobro i ispravno, prema zahtjevima biblijske znanosti, razumijeva Sveto pismo jer je imao veoma slabu knjišku naobrazbu: ta posjedovao je kulturu širokih građanskih slojeva, dok je latinski jedva i poznavao.

Franjo je, ipak, imao ne samo veliku religioznu kulturu, dobivenu slušanjem propovijedi, sudjelovanjem u liturgiji i osobnim čitanjem, već je imao pravu ljubav prema Evanđeljima i Objavi Božjoj. Ujedno je imao izvrsnu memoriju tako da je s lakoćom sve pamtio. Ćelanski to ovako opisuje:” Od svake ljage čist um ulazio je u sakrivenost otajstava i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi. Gdjekada je čitao svete knjige i što je jednom utisnuo u dušu, neizbrisivo je ostalo napisano u srcu… Često je doslovce razmrsivao teškoće pojedinih pitanja i on, koji bijaše nevješt u govoru, jasno je pokazivao smisao i snagu” (2 Ćel, 68, 102).

Ćelanski nam donosi i oduševljenje jednog dominikanca Franjinim poznavanjem teologije:” Braćo moja, bogoslovsko znanje ovoga čovjeka, koje se temelji na čistoći i kontemplaciji, slično je orlu u letu; a naše znanje trbuhom plazi po zemlji” (2 Ćel, 69, 103).

Franjo je posjedovao nevjerojatnu intuiciju za neke vidove biblijske teologije koje ondašnja teologija nije imala. Kod njega se više radilo o iskustvu negoli učenju jer to bijaše ono ogromno poznavanje Krista, Očeve Riječi, o kojoj nam govori sv. Pavao (Ef. 4, 13).

Franjo je bio svjestan da posjeduje taj dar te ga je kao pravi maleni brat htio sa svima i podijeliti:” Budući da sam sluga sviju, dužan sam svima služiti i donositi miomirisne riječi Gospodina našega” (P.V, 2,2).

Franjo nije podnosio da se Sveto pismo uči kako bi se pokazali mogli mudrima, već je želio da ono svakome postane pravilo života, izvor nadahnuća i opredjeljenja:” Apostol kaže: Slovo ubija, a Duh oživljuje (2Kor 3,6). Slovo je ubilo one koji žele samo riječi znati da bi ih držali mudrijima od ostalih i da bi mogli steći veliko bogatstvo da ga dijele rođacima i prijateljima. I one je redovnike slovo ubilo koji neće da slijede duh božanskog slova, nego više žele samo znati riječi i drugima ih tumačiti. A duh božanskog slova oživio je one koji svako slovo ne znadu i žele znati ne pripisuju tijelu, nego ga riječju i primjerom vraćaju svevišnjem Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro” (Opomene, 7).

Premda Franjo poznaje i voli Sv. pismo, ipak začuđuje činjenica da gotovo nikada nema citata iz Staroga zavjeta, osim psalama. Stoga su njegovi povjesničari i zaključili da on u rukama i nije imao doli Novi zavjet i Psaltir. To je pažljivo čitao i o svakoj knjizi osobno razmišljao.

Od svih redaka Evanđelja najviše citira tzv. zlatno pravilo ponašanja iz evanđelja po Mateju:” Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” ((7,12). Franjo zahtijeva da po tom pravilu žive i rade svi: starješine i podložnici, braća međusobno, želi da se po tom pravilu odnosi prema bratu koji griješi, bratu koji je u opasnosti, u ophođenju s bližnjima, pa i to da po njemu rade i sude suci. Iz toga se nazire i načelo Franjine evanđeoske pedagogije: treba se najprije staviti u osobne prilike i uvjete drugoga, a tek onda djelovati i odlučivati po kršćanskoj logici.

Drago mu je i 20. poglavlje iz Evanđelja po Mateju odakle i dobiva ideju o malenosti. Franjevci, poput Krista, trebaju imati duh služenja koji nije došao da bude služen, već da služi (20,28).

Evanđelje po Ivanu mu služi kao temelj duhovnosti, posebice Kristov oproštajni govor na posljednjoj večeri, kojega tako puno citira u nepotvrđenom pravilu. Ipak su mu dva retka iz Evanđelja po Ivanu nadasve draga, a glase:” Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoci želi” (4,23) i “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam rekao jesu duh i život” (6,63).

Pisanoj Božjoj riječi Franjo iskazuje jednako poštovanje kao i Kristu u Euharistiji. Stoga će za Franji krasno i reći papa Ivan Pavao II. u Asizu 1978. da je “duboko upisao riječi Kristova Evanđelja u srca ljudi svoga vremena” i upravio mu sljedeću molitvu:” Ti, koji si toliko približio Krista svome vremenu, pomozi nam da ga i mi približimo svome. Pomozi nam! Ova vremena očekuju Krista s velikom čežnjom… Ti koji si u svome srcu nosio probleme svojih suvremenika, pomozi nam, … da prigrlimo zbivanja ljudi našeg vremena…, da ih prevedemo na jednostavni i plodonosni jezik Evanđelja. Pomozi nam sve riješiti po evanđeoskom ključu”.

To je Franjina baština koja bi danas morala ostati izazov i zadaća: trebali bismo u sebi ostvarivati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista i današnjem svijetu donositi njegovu životnost i uzvišenost. I danas je evanđeoska poruka aktualna i potrebna ljudima, posebice onima slomljenih srdaca.