Samostan ZAGREB

Vrbanićeva 35
10 000 Zagreb
Tel. 01/466 0030

Gvardijan: fra Bože Vuleta
Župnik: fra Ante Bešlić
Župni vikar: fra Josip Jurić Šolto

Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Krajem 1920-ih Defi nitorij Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja donio je odluku o izgradnji novog samostana u Zagrebu koji je bio u razvojnome zamahu. Industrijalizacija i urbanizacija grada pokrenuta je, između ostaloga, otvaranjem uzletišta na Borongaju (1927.), a uređenjem Zvonimirove ulice spojeno je istočno predgrađe s gradskom jezgrom, čime su stvorene osnove novoj gradskoj četvrti. Ujesen 1929. provincijal fra Petar Grabić tražio je od uglednih zagrebačkih župnika pomoć u pronalasku zemljišta za gradnju samostana u Zagrebu. Od građanskih vlasti 1930. dobivene su potrebne dozvole za njegovu gradnju, a nacrte je izradio ing. Ivan Kulišek. U prosincu 1931. prvim gvardijanom postao je dotadašnji provincijal fra Petar Grabić. Samostan je sa samostanskom kapelom stavljen pod zaštitu Majke Božje Gospe Lurdske. Franjevci su bili prepoznati pronositelji te pobožnosti pa su je htjeli nastaviti i u Zagrebu.

Zagrebački nadbiskup mons. Antun Bauer na blagdan sv. Petra i Pavla 29. VI. 1932. blagoslovio je samostan i kapelu Majke Božje Lurdske. U listopadu iste godine osnovana je zajednica Trećega franjevačkoga reda (Franjevački svjetovni red) koji uskoro razvija široku i raznoliku djelatnost među pukom, ali okupljajući i brojne hrvatske intelektualce. Među uglednim članovima bili su: budući križevački vladika Janko Šimrak, utemeljitelj hrvatske enciklopedistike dr. Mate Ujević, predsjednica društva “Katolička žena – Katarina Zrinska” i vjeroučiteljica Zlata Svoboda, odvjetnik dr. Ćiril Brajša.

Samostan s kapelom i dvoranom Majke Božje Lurdske ubrzo je postao okupljalištem mnogih Zagrepčana kao i doseljenika, osobito radničkih obitelji iz Dalmacije. Smješten u istočnijemu predjelu grada, u naselju tvorničkih hala, radničkih baraka, prašnjavih cesta, pokrenute stambene izgradnje i ulaganja u urbanu infrastrukturu, tu se na neslućen način oblikovalo novo središte duhovnoga života. Kako u Zagrebu tada nije bilo marijanskoga svetišta osim u prometno izoliranim Remetama, željom franjevaca i uz potporu nadbiskupa Bauera odlučeno je da buduća samostanska crkva u Vrbanićevoj ulici postane Opće hrvatsko zavjetno svetište Majke Božje Lurdske Kraljice Hrvata. Bio je to dobro zamišljen način daljnjega promicanja pobožnosti prema Majci Božjoj Lurdskoj.

Godine 1936. položen je kamen temeljac velike crkve, a blagoslovio ga je zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, koji je na poseban način volio ovo svetište, ubrajajući ga među najvažnija marijanska svetišta Crkve u hrvatskome narodu. U povelji zazidanoj u temeljni kamen piše da se usred Zagreba podiže hram Majci Božjoj u nadi da će biti “zalog sretnije budućnosti hrvatskog naroda na ovoj zemlji i jamstvo vječnog spasa pred licem Majke Božje u vječnoj Domovini”.

Prema Plečnikovoj zamisli crkva je trebala biti veličanstvena dvokatna građevina. Gradnja je dobro napredovala, pa je već 24. X. 1937. nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac posvetio oltar u kripti. Nastavljeno je s uređenjem kripte, uglavnom prema prvome projektu. Plečnik je osmislio i pratio uređenje interijera, oltarā, dvaju svetohraništa, svijećnjaka, lustera, liturgijskoga posuđa i predmeta, a među tim je umjetninama i pokaznica iznimne ljepote, izlagana i izvan Hrvatske. Nažalost, ostvarenje se nije maknulo od kripte, što zbog siromaštva franjevaca i vjerničkoga puka, što zbog skorašnjega rata te, potom, zbog komunističke zabrane i represije. Tako je kripta postala svakidašnjom crkvom za liturgijska slavlja i pobožnosti. Godine 1955. u Ljubljani su za kriptu izrađene orgulje od dijelova starih baroknih orgulja iz crkve u Zaostrogu.

Šezdesetih godina franjevci su odustali od nastavka gradnje po Plečnikovu nacrtu te 1966. dobili dozvolu za dogradnju predvorja i popratnih prostorija. Iz tih i drugih razloga pristupilo se traženju novoga arhitektonskoga rješenja, razmišljajući o crkvi u duhu obnove Drugoga vatikanskoga koncila. Tako je 1970. nad kriptom započeta gradnja jednostavne crkve u obliku velike dvorane s dvama prostranim pjevalištima, po nacrtu arhitekata Zvonimira Vrkljana i Valdemara Balleyja. U predvorju crkve 1973. postavljen je veličanstveni vitraj Ive Dulčića “Bijeg u Egipat”, s motivima iz hrvatske nacionalne povijesti, a u istoj tehnici u gornjemu dijelu prikaz “Posljednje večere”, djelo Josipa Botterija Dinija (1980.). Uređenjem predvorja, radovi su na crkvi zastali. Nakon višekratnih pokušaja, zalaganjem Provincije i uprave samostana tek se 2014. prionulo uređenju interijera crkve, prema novome projektu arhitekata Igora Gojnika i Zorane Sokol-Gojnik. Samostan je dijelom obnovljen krajem 1980-ih i početkom 1990-ih kada je po nacrtima arhitekta Duška Dropulića nadograđen treći kat.

Samostanska kapela, sa špiljom Majke Božje Lurdske iza oltara, urešena je vrijednim vitrajima Ive Dulčića (1973.), s prikazima sv. Nikole Tavelića, sv. Leopolda Bogdana Mandića i sluge Božjega o. Ante Antića. Od vrednijih umjetnina u samostanu i crkvi nalaze se djela Ante Starčevića, Frana Kršinića, Mile Wood, Jože Plečnika, Ivana Kožarića i drugih. Samostanska grobnica na Mirogoju uređena je 2000. i urešena velebnom kamenom skulpturom Krista Kralja, rad kipara Anđelka Odaka.

Godine 1934. iz Lourdesa je donesen kip Majke Božje Lurdske i pokrenut list Naša Gospa Lurdska, a iste su godine osnovani zbor djevojčica i muški zbor za svečane prilike.

Dana 8. XII. 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac osnovao je Župu Majke Božje Lurdske i povjerio je franjevcima Provincije Presv. Otkupitelja, čime je djelovanje braće postalo još snažnije. Prvim je župnikom imenovan fra Albert Bukić, kojemu su po dekretu pomagala trojica kapelana. Međutim, ratne neprilike donijele su nove poteškoće. Progoni, razaranja i prijetnje u raznim dijelovima Provincije dovele su u zagrebački samostan brojnu izbjeglu braću, tako da je u ljeto 1942. samostan imao 32 člana.

Završetkom krvavoga rata i stupanjem tobožnjega mira, splitske su franjevce iz Vrbanićeve zadesili crni dani i godine. Sredinom svibnja 1945. komunistička vlast zabranjuje im sabiranje milodara za gradnju crkve. Uslijedila su zastrašivanja, uznemiravanja i lažne optužbe, a sve je vodilo tomu da ih se pred narodom diskreditira, da im se onemogući djelovanje i da ih se protjera iz samostana. Tom cilju prethodio je strašan plan. U zoru 19. IV. 1947. pripadnici Udbe upali su u samostan, uhitili i na ispitivanje odveli svu braću koja su u samostanu i župi nosila neku važniju službu. Nakon dugih ispitivanja i mučenja podignuta je izmišljena optužnica kojom su bez ikakva temelja i dokaza franjevci optuženi za podmetanje eksploziva u tvornici Gaon u samostanskome susjedstvu. U srpnju 1947. organizirano je “suđenje” koje se svelo na to da je u tri dana pročitana optužnica i donesena presuda. Franjevcima se, između ostaloga, stavljala na teret bliska suradnja s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Prema presudi na smrt strijeljanjem osuđeni su župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafi n Rajić. Pogubljeni su na zagrebačkome groblju Mirogoj, a mjesto njihova ukopa franjevcima je i danas nepoznato. Provincijal fra Petar Grabić, gvardijan fra Leonard Bajić, kapelan fra Josip Visković i prvi župnik fra Albert Bukić osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom te gubitkom građanskih i političkih prava. Osuđeni su na ukupno četrdeset i osam godina zatvora. Kaznu su izdržavali u kaznionici u Staroj Gradiški, gdje je fra Leonard Bajić i umro 17. veljače 1948. godine.

Poslije rata svoje tiho djelovanje ispovjednika i duhovnog vođe u ovom samostanu započinje jednostavni i iznimno duhovni franjevac sluga Božji fra Ante Antić. Njegova predana služba ispovjednika i pronicljivost u duhovnome vodstvu dovodile su u kriptu Majke Božje Lurdske i samostan mnoštvo vjernika, ali i brojne svećenike, redovnike i redovnice. Svima njima bio je duhovni otac, jednostavno zvan “Dobri otac Antić”. Umro je na glasu svetosti 4. III. 1965. Postupak njegove beatifi kacije, pokrenut 1984., umnogome je uznapredovao, pa danas nosi naslov “časnoga sluge Božjega”.

Nakon nemilih događaja i rana iz 1947. djelovanje franjevaca znatno je ograničeno uz prijetnje da će im samostan biti oduzet, premda je on u tim teškim vremenima bio utočište mnogoj braći. U samostan je već 1946. preseljeno fi lozofsko-bogoslovno učilište iz Makarske, tako da su u tijesnome samostanu 1948. živjele šezdeset i četiri osobe. Nakon povratka Franjevačke visoke bogoslovije u Makarsku (1957.), u samostan je od 1957. do 1962. smješten dio Franjevačke gimnazije iz Sinja (dva zadnja razreda). Tako se gradnja samostana u Zagrebu pokazala providonosnom za opstanak Provincije u tim turobnim i Crkvi nesklonim vremenima. Kasnije je samostan bio dom studentima bogoslovije iz Provincije koji su studirali na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao i svećenicima, studentima na drugim zagrebačkim visokim učilištima, a u njemu su redovito odsjedala i oporavlja se braća koja su u Zagreb dolazila radi potreba liječenja.

Kućanske poslove u samostanu neko su vrijeme vršile Sestre milosrdnice iz Zagreba te Školske sestre franjevke iz Maribora, a od jeseni 1945. u samostanu djeluju Školske sestre franjevke Krista Kralja Provincije Presvetoga Srca Isusova iz Splita. Njihovo djelovanje prošireno je na brigu za uređivanje crkve, na pastoralni rad, osobito u župnoj katehezi i vođenju pjevanja s različitim pjevačkim skupinama, zborovima u župi i domaćinstvo.

Obnovljeno je glasilo svetišta Majka i pokrenut list Dobri otac Antić (1971.). Osobito je živo u devetnici Majke Božje Lurdske u kojoj se, u prepunoj kripti, izmjenjuju najvrsniji propovjednici iz Zagreba i cijele Domovine, a redoviti je predvoditelj središnjega slavlja na samu svetkovinu zagrebački nadbiskup.

U župi i samostanu osobito je njegovano liturgijsko pjevanje, posebice otkada je službu zborovođe 1964. preuzeo maestro fra Anđelko Milanović, profesor i predstojnik Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Zbor je, okupljajući velike i poznate glazbenike, bio potpora mnogim kulturnim događanjima u samostanu i župi.

U vrijeme Domovinskoga rata samostan je bio otvoren prognanicima i njihovim potrebama, a široku djelatnost razvio je samostanski Caritas, skrbeći za brojne siromašne, prognane i izbjegle obitelji u Zagrebu.

Izvor: Monografija – Gospodin vam dao mir, Split 2017.