Sprovod fra Karla Krole

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino, prijatelji i poznanici našega pokojnog fra Karla Krole,
draga braćo i sestre u Kristu!

Poznati katolički teolog, njemački redovnik Karl Rahner, na jednom je mjestu zapisao ove riječi: Ako sam u svome životu mogao barem nešto malo pomoći bilo kome da se ohrabri, da s Bogom razgovara, da na nj misli, da u nj vjeruje, da mu se nada i ljubi ga, onda se – mislim – isplatilo živjeti! Jednostavne ali znakovite riječi priznatog teologa koji je dao izvanredni i veliki doprinos u suoblikovanju lica Crkve i teologije.

Shvaćajući značenje i smisao ovih napisanih riječi, uvjeren sam da bi se sa njihovim značenjem složio do nekidan najstariji član naše Provincije, naš pok. fra Karlo, kojeg smo ispratili na groblju Lovrinac, a sada u crkvi Gospe od Zdravlja na Dobrome molimo za njegovu dušu, puni zahvalnosti Bogu što ga je kao redovnika i svećenika u svetu službu pozvao.

Spontano mi se javlja osjećaj zahvalnosti za od Boga darovani dar fra Karlova života, a onda i za dar njegove požrtvovnosti, dar ustrajnosti u vjeri i zvanju, za njegov primjer vjere, bogoljublja i čovjekoljublja kroz svoje poslanje, za dar njegova altruizma i dobrog duha koji je širio svuda oko sebe. 

Svi se nadamo da je on u zagrljaju Oca nebeskoga, no svojim molitvama ćemo podržati njegov susret s Onim pred kojim će se „prignuti svako koljeno“ i pred kojim će svaki od nas, bez obzira na titule i naslove, bez obzira na bilo kakve ljudske osobine ili pak na stečeno blago ovozemaljsko „za sebe dati račun“. Sveto pismo tako zbori. I svaka smrt nas podsjeća na stvarnost života čiji je ona sastavni dio. Naša životna svijeća jednom će se ugasiti i svi ćemo jednom „stati pred sudište Božje“ i naći se pred Onim koji je Ljubav i Milosrđe, a istovremeno pravedni Sudac koji svakome dodjeljuje i sudi „prema djelima njegovim“!

Ovaj svijet savršeni je živi organizam, nedokučiv u svoj svojoj složenosti i lijep u svoj svojoj, naoko, jednostavnosti, koja svednevice teče u pravilnome životnom ritmu, pa i onda kada nam se takvim ne čini. Svi mi ponaosob Božji smo originali i nikada se nećemo ponoviti. I fra Karlo je bio čovjek svoj, na svoj način jedinstven i apsolutno neponovljiv. Bio je znatiželjan, željan znanja. Nisam s njim nikada živio, ali je u našoj Provinciji poznato da je volio čitati. A osobito je volio čitati jednog autora, koji je proučavao prirodu, a preko prirode, dolazio do Boga, do Isusa Krista. Čitajući tekstove toga autora, fra Karlo je razmišljao o Bogu, pokušavao je proniknuti Božje tajne u našem kozmosu. S ushitom je govorio o tome autoru. A radi se o francuskom isusovcu, teologu, geologu, botaničaru, zoologu Pierru Teilharda de Chardinu, koji je umro 1955. u 74. godini života, kada je fra Karlo imao 28 g. i bio na odsluženju nepravedno dosuđene zatvorske kazne.

Sjećam se jednog tečaja za svećenike na kojem je fra Karlo svojim interventima, svojim pitanjima, komentarima i odgovorima zainteresirao slušatelje, izazvao zanimanje nazočnih, od kojih su se neki pitali: „Što je on specijalizirao?“ U okviru sveučilišnih studija Fra Karlo nije ništa formalno specijalizirao Ali je zato, u to sam siguran, kroz svoj život, poput Chardina, naučio, upio i usvojio, kako je lijepo rečeno za Chardina, a to s pravom možemo primijeniti i na fra Karla, „smisao za Boga i sveti osjećaj dužnosti“. Taj smisao za Boga i osjećaj dužnosti fra Karla nikada nije napustio, nego je vjerno služio Kristu i svoje znanje koristio kako bi Krista približio drugima, kako bi članove Božjeg naroda koji su mu kroz pastoralno djelovanje bili povjereni, ohrabrio da u Boga vjeruju i Njemu se nadaju. I zato sam uvjeren da bi i fra Karlo poput Karla Rahnera, rekao: za to se isplatilo živjeti.

Posljednji put kada sam posjetio fra Karla u našem samostanu u Omišu, dok je ležao na bolesničkoj postelji, u razgovoru s njim, onoliko koliko je on zbog zdravstvenog stanja mogao, pitao sam ga za okolnosti vezane za njegov „zločin“ zbog kojega je skoro tri godine završio u zatvoru. Nije o tome htio govoriti, ali kad sam mu postavio pitanje tko je nazvan „najtežim misaonim slučajem stoljeća“, lice mu se ozarilo, osmijeh se pojavio na njegovu licu, u očima se vidjelo da bi mi o tome mogao govoriti puno. Pogađate, taj slučaj je njegov Chardin.   

Evo nekoliko osnovnih podataka o fra Karlovu životu i djelovanju:

Fra Karlo je rođen 30. listopada 1927. u Gizdavcu. Otac mu se zvao Ante, a majka Kata r. Jurić. 

Šest razreda osnovne škole pohađao je u rodnom mjestu (1934. –1940.). Prva četiri razreda gimnazije pohađao je u Sinju (1940. – 1944.), 5. i 6. u Makarskoj (1945. – 1946.), a 7. i 8. u Zagrebu (1946. – 1948.). 

U novicijat je stupio 21. 11. 1944. u Sinju, a godinu dana kasnije na Visovcu je položio prve redovničke zavjete (22. 11. 1945.).

Filozofsko–teološki studij pohađao je u Zagrebu (1946. – 1951.). U kartonu stoji podatak da je 7. i 8. razred gimnazije, a u isto vrijeme dvije godine filozofije pohađao u Zagrebu (1946. – 1948.).

Svečane zavjete položio je 22. 11. 1948. u Zagrebu. Za đakona je zaređen u Zagrebu, na spomendan sv. Nikole biskupa 8. 12. 1950., pola godine nakon toga zaređen je za svećenika 29. 6. 1951. U rodnom mjestu Gizdavcu 22. 7. 1951. slavio je svoju mladu misu.

Službe:

Prva služba bila mu je služba župnog vikara u Drnišu, u isto vrijeme nepunu godinu dana bio je župnik u Gradcu kod Drniša i u Kljacima (24. 10. 1951. – 20. 9. 1952.) U prosincu 1952. pošao je na jednogodišnje odsluženje vojnog roka u Kumanovo od 23. 12. 1952. do 16. 12. 1953. Povratkom iz vojske fra Karlo preuzima Župu Čvrljevo kao župnik na kojoj ostaje dvije i pol godine (24. 12. 1953. – 13. 7. 1956.). On je prvi poslijeratni župnik u Čvrljevu. Tu je osjetio svu žestinu nepravde i besmislene zatorničke komunističke ideologije, jer je u zatvor poslan nevin. Ne ulazeći u druge detalje i okolnosti, a dobro je da se ovo čuje, fra Karlo je „kriv“ što je na kalendaru na dan 1. svibnja precrtao „1. maj, praznik rada“, a napisao „sv. Josip, radnik“.

Početkom mjeseca srpnja (4. 7. 1956.) odlazi u zatvor u Šibenik pa u Sisak i u Staru Gradišku. U zatvoru je proveo dvije godine i sedam mjeseci  (4. 7. 1956. – 4. 2. 1959.). Po izlasku iz zatvora fra Karlo je 4 i pol mjeseca vršio službu zamjenika župnika na Sumartinu (3. 3. 1959. – 22. 7. 1959.). Iduća služba koju je vršio sedam mjeseci bila je služba župnika u Popovićima kod Benkovca, tada povjerena našoj Provinciji (1. 9. 1959. – 5. 4. 1960.). Nakon toga preuzeo je službu župnika u Kruševu i župnika u Obrovcu s rezidencijom u Kruševu (5. 4. 1960. – 18. 8. 1964.). A onda deset godina je vršio službu župnika u Hrvacama (10. 8. 1964. – 18. 8. 1974.). U jednom dopisu kojeg je uputio Upravi provincije (8. 7. 1974.) izvještava da je već deset godina na Župi Hrvace, a o toj župi ima najbolje mišljenje i kaže: „Divna je ovo župa i ovaj narod – unatoč svojim manama – pun je vjere i duha Božjega. … Bio bih presretan da mi je ovo prva godina službe, ali… Ovo je laka i u svakom pogledu jedna poželjna župa. Zato mi se ne čini dovoljno bratski i fratarski da i dalje ovdje ostanem, dok druga braća sa slabijim zdravljem muče se na težim župama“. 

Iz Hrvaca je premješten za župnika u Siveriću (8. 8. 1974. – 22. 8. 1979.) i u tom razdoblju je, godinu i pet mjeseci bio član provincijskog pastoralnog vijeća (12. 4. 1972. – 26. 9. 1973.) i tri godine, za vrijeme provincijalstva fra Stjepana Vučemila, provincijski definitor (1976. – 1979.). U mjesecu srpnju 1979. godine izabran je za gvardijana na Visovcu, ali tu službu nije prihvatio. U pismu obrazloženja koje je uputio Upravi provincije, donosi ozbiljne razloge zbog kojih, po svemu opravdano, ne može prihvatiti tu službu. Na kraju pisma postavlja pitanje: „Što ja tražim“? i odmah odgovara: „Ne tražim ništa“, pa nastavlja: „Nije me briga ni do časti ni do ugleda, jedino mi je strah da budem na sramotu Božjoj Crkvi i našoj franjevačkoj zajednici… Spreman sam primiti svaku službu koja ne prelazi moje snage. Što niža to bolja, meni više po volji. Spreman sam biti župnik, ako treba…“ (ovdje navodi nekoliko, u to vrijeme pasivnih župa: Zlopolje, Pasičina, Kozica…). „Spreman sam ići za kapelana gdjegod hoćete. Spreman sam biti i bez službe. Slobodno me pošaljite u Karin, Sumartin, u bilo koji naš samostan na raspolaganje gvardijanu. Želim da i dalje nesebično služim svim svojim snagama, kojima još raspolažem, Božjem narodu i našoj franjevačkoj zajednici“. Ovdje se očituje fra Karlova jednostavnost, iskrenost, raspoloživost. Obrazloženje je prihvaćeno i dobio je novu službu i to župnika na Unešiću.

Za župnika na Unešiću dolazi 23. 8. 1979. i na toj službi ostaje tri godine do 17. 8. 1982. Šest godina je potom župnik u Gradcu pored Drniša (18. 8. 1982. – 17. 8. 1988.), a onda župnik Župe Rupe (18. 8. 1988. – 13. 8. 1995.). Nakon toga se vraća u Župu Drniš u kojoj je bio kao mladomisnik i ovaj put kao župni vikar kao i tada (13. 12. 1995. – 3. 6. 2006.) na kojoj ostaje 11 godina. I to mu je posljednja pastoralna služba kada je navršio 79 godina. Dob, ali i zdravstveno stanje razlozi su da je te 2006. godine premješten u samostan u Omišu kao ispovjednik. I tu je službu vršio sve dok su mu fizičke snage dopuštale. U Omišu je bio 15 godina, sve do svoje smrti 1. veljače 2021. godine.  

Poštovana rodbino, prijatelji i poznanici našeg fra Karla, uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem vam izraze najiskrenije sućuti.

Kao što smo čuli, fra Karlo je posljednjih 15 godina svog života proveo u našem samostanu u Omišu. Osjećam potrebu zahvaliti svima onima koji su fra Karlu bili pri ruci u svemu onome što mu je bilo potrebno, a na poseban način kada je postao ovisan o tuđoj pomoći. Zahvaljujem dosadašnjim gvardijanima, a na poseban način iskreno hvala sadašnjem gvardijanu fra Nediljku Šabiću i ostaloj braći u samostanu za sve što su učinili za fra Karla. A najzaslužniji u tome da je fra Karlo posljednje razdoblje svoga života u našem samostanu proveo s osjećajem istinske bratske i kršćanske ljubav naš je brat fra Ivan Jakovljević koji je fra Karla pazio, hranio, čistio, dvorio.  Fra Ivane, iskreno ti i bratsko hvala za sve što si učinio za našeg fra Karla

Dragi fra Karlo, ovom prilikom iskazujem ti zahvalnost za sva dobra djela u Isusovo ime učinjena. Nadam se da ti se, kako napisa Karl Rahner, isplatilo živjeti te da si postigao svoj cilj u vječnosti, od Boga obećani.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Amen.

Mnp. o. provincijale, draga braćo,
draga rodbino!

U 16 st. živio je u Rimu jednostavni i skromni franjevac Felix von Cantalice. Crkva ga je proglasila svetim. Njegov grob nalazi se u Marijinoj crkvi u Via Vittorio Veneto.

U životu ga nitko nije zvao po imenu Felix. U Rimu je bio poznat kao brat Deo Gratias brat Bogu Hvala. Zvali su ga tako jer je kod svakog primljenog dara u svojoj prošnji ili kod neke šale odgovarao Deo Gratias.

Kad su mu javili da mu je umrla majka u Abrucu, isto je odgovorio: Deo Gratias. To je izgovarao iz svoje duboke vjere. Za njega je smrt bila uistinu razlog zahvale Bogu. Ne radi toga da bi čovjek bio oslobođen muke i truda skrbeći se za bolesnika i ne radi toga jer ovaj život ionako nema smisla.

Kad sam čuo od fra Petra da je umro fra Karlo, uskliknuo sam: Deo Gratias, jer ga je Bog u kojeg je vjerovao otkupio.

Spomenimo i Psalam 90,10. Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset, a većina od njih muka je i ništavnost.

Ako čovjek osjeća kako ga napušta snaga, ako je iz dana u dan sve bespomoćniji i ako je danomice ovisan o pomoći drugih koji se o njemu brinu, ako ne doživljava gotovo nikakvu radost, nije li tada smrt jedino otkupljenje?!

Braćo i sestre, otkupljenje u kršćanskom smislu još je mnogo veće. Nadamo se oslobođenju od svakog zla i svake nevolje, od svake sadašnjosti i budućnosti, od grijeha i svakog zla. Svatko od nas poput sv. Pavla jadikuje: Jadan ti sam ja čovjek, tko će me osloboditi od ovog smrtonosnog tijela. Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu ( Rim. 7,24.).

Fra Karlo je punih 10 godina u sobi iz koje nije izišao punih 18 mjeseci bio prikovan uz krevet s kojeg nije sišao.

Za to Deo Gratias, Bogu hvala, jer ga je otkupio. Deo Gratias da smo imali za njega patronažnu sestru gospođu Mirandu Bašić, gospođu Anđu Mikulić, osoblje Doma zdravlja i dr. Antu Gudelja. Hvala im. Hvala braći u samostanu za pruženu pažnju. Fra Karlo nikada nije bio sam.

Mnp. oče provincijale, draga braćo fratri, draga rodbino, stotine puta sam rekao: Deo gratias što imamo našeg brata fra Ivana Jakovljevića. Za njega je 18 punih mjeseci služenja fra Karlu bila služba Božja. Biti s fra Karlom njemu je značilo biti s Bogom. Fra Karlo bi rekao: „ Fra Ivan je moj anđeo.“

Od svih ljudi nikome kao njemu kličem: Fra Ivane, hvala ti! Deo gratias da te imamo. Vjerujem u Boga kome si služio u fra Karlu.

Našem fra Karlu pokoj vječni daruj, Gospodine!