Sprovod fra Marija Jurišića

U srijedu 9. listopada 2023. godine u Zaostrogu je pokopan fra Mario Jurišić, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Fra Mario je, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo u 86. godini života, 69. redovništva i 60. godini svećeništva, 7. listopada 2023. godine u jutarnjim satima u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu, na Trsteniku.

Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi svete Marije u Zaostrogu predvodio je mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup u miru, uz koncelebraciju fra Marka Mrše, provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Miroslava Bustruca, gvardijana Samostana svete Marije u Zaostrogu, te oko 80 braće franjevaca i dijecezanskih svećenika.

Na misi i sprovodu, uz rodbinu i prijatelje, okupio se velik broj vjernika iz župa u kojima je fra Mario ostavio neizbrisiv trag svojim bogatim pastoralnim radom. Njihova prisutnost bila je znak privrženosti i zahvalnosti prema pokojnom fra Mariju.

Oproštajni govor na samom kraju misnog slavlja, uime Provincije, izrekao je provincijal fra Marko Mrše, dok se uime Samostana u Zaostrogu prisutnima obratio gvardijan fra Miroslav Bustruc. Tijekom misnog slavlja ministriranje i pjevanje animirali su franjevački bogoslovi.

Sprovodne obrede kod franjevačke grobnice predvodio je gvardijan.

fra Mate Šakić


Propovijed mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa u miru

Draga braćo i sestre,

Gospodin nas je naučio moliti molitvu Očenaša. Izmolio ju je čak i na Posljednjoj večeri, jer u posljednjim trenucima života svatko želi izreći ono najvažnije. Vjerujemo da je i Isus želio podijeliti ono najvažnije: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu.“ No, tko su oni koje Mu je Gospodin dao? To je svaki čovjek, cijeli stvoreni svijet, narodi i jezici, ali posebno oni koje je pozvao da budu suradnici u Njegovu poslanju. To su svećenici, redovnici, osobe posvećenog života i svatko od vas u svojoj ulozi, dragi oče, draga majko.

Gospodin želi pratiti svoje u ovom svijetu jer dobro razumije kakav je ovaj svijet. On ostavlja svoje sluge u svijetu, ali ih ne ostavlja same, daruje im Duha svoje ljubavi.

Tako je Gospodin izabrao malog Antu, fra Marija, svećenika kojeg je svojom ljubavlju posebno označio ređenjem 1964. godine. Tadašnja vremena bila su teška i zahtijevala su hrabrost, jer Crkva nije uživala ugled. Svećenici su često bili napadani, a čak i u školama, ako ste išli na vjeronauk, znali ste doživjeti napade. Bilo je mnogo razloga da se sakrije vlastita vjera, da se čovjek povuče.

Siguran sam da je mladi fra Mario, dok je pastoralno služio u našem društvu od 1964. do 1991. godine, doživio takve trenutke. To su bila vremena u kojima vjera, Crkva i Bog nisu bili na cijeni, naprotiv često su bili prezirani. Vi koji ste bili u njegovim župama i sudjelovali u njegovim službama, znate da je bio jednostavan, hrabar čovjek i služitelj. Bio je duhovnik, blizak, spreman, dinamičan, a njegove propovijedi bile su blagoslov za slušatelje. Nakon susreta s njim, ljudi bi se osjećali hrabrije i svježije. Zaista je bio blagoslov za sve.

Isus Krist se nije sramio grešnika, nije se sramio nas koji smo ga razapeli. Znao je da svaka osoba ima nevjerojatnu vrijednost. Mi nismo samo stvorena bića, već smo slika Božja, Božja djeca. Zato je Gospodin platio cijenu za nas, kako kaže sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, dok smo još bili Njegovi neprijatelji, On nas je otkupio i  dao svoj život za nas.

Ako nas je Isus, dok smo bili njegovi neprijatelji, ljubio, kako će tek sada, nakon što nas je pomirio sa sobom, izraziti svoju ljubav. Svatko s malo razuma i srca može razumjeti ovu istinu. Mali Ante, fra Mario, otkrio je ovu istinu u svojoj obitelji i svojoj župi. Ljubav ga je pozvala i posvetila njegov život. Nije se postidio, unatoč mnogim izazovima, jer mi se ponosimo Isusom Kristom.

Fra Mario je postao bogat u susretu s tom Ljubavi, a njegov život postao je blagoslov za sve nas. Bio je čovjek riječi, a Gospodin mu je darovao talente, posebice u pisanju. Mnogi ste rado čitali njegove knjige i slušali njegove propovijedi, koje su nas duhovno obogaćivale. Napisao je oko 60 knjiga različite tematike i nevjerojatnog stila.

Svoju posljednju knjigu Životne smjernice vjerujem da je napisao iz bogatoga životnog iskustva i kao župnik koji je pomogao mnogim ljudima kroz njihove životne izazove i radosti. Zašto ju je napisao? Zato što je bio osoba koja je bila usmjerenje drugima, posebno mladima, koji su rasli u vjeri i čovječnosti uz njegovu prisutnost.

Gospodin kaže u evanđelju da želi da oni koje mu je Otac dao, koji su mu pomagali izgraditi Kraljevstvo Božje, budu s Njim gdje je On. Naš svijet se suočava s mnogo zla koje se udaljava od Božje ljubavi. Isus jasno kaže da tko se Njega zastidi pred ljudima, i On će se toga zastidjeti pred Ocem koji je na nebesima. A za Marija može reći: „Bio si moj ponos u ovoj stvarnosti za koju sam dao svoj život, stoga uđi u radost svoga Gospodara.”

Dragi Mario, svojim prisustvom ispunjavao si naše živote mnogim dragocjenim trenucima, događanjima i dubokim razgovorima. Hvala ti za sve što si nam darovao. Sjećam se tvojih riječi da ću jednog dana predvoditi misu za Gospu od Anđela, nažalost, zakasnio sam, zakasnio… Međutim, vjerujem da ti nisi zakasnio ući u radost anđeoskih korova. Neka te Gospodin nagradi za sve što si značio nama.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njemu!


Oproštajni govori:

fra Marko Mrše, provincijal

Preuzvišeni oče nadbiskupe u miru Marine, cijenjena braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Marija Jurišića, draga braćo i sestre u Kristu!

Sveti Franjo Asiški u svom promišljanju o životu, o konkretnoj ulozi svog života, njegovu cilju i smislu, uvijek je polazio od Ljubavi koja nije ljubljena, Isusa Krista, čiji je bio istinski zaljubljenik. Njegova zaljubljenost u stvorenja, koja je prekrasno opjevao u svojoj Pjesmi stvorenja, zorno pokazuje koliko je Franjo po stvorenjima častio i volio Boga Stvoritelja i s ushitom i na izvoran način svoj život posvetio upravo ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Bogočovjeku Isusu Kristu. Tom ljubavlju ispunjen, na kraju svoga zemaljskog života, Franjo je smrt nazvao „sestrom“. I nitko tako o njoj nije govorio. Nazvati smrt „sestrom“ znači ne samo da je se nije bojao, nego ju je priželjkivao i zavolio. Franjina jedinstvenost i posebnost je i u tome što se on cijeli prikazao Bogu, smrt je shvatio i prihvatio kao dio života, ali ono što je najvažnije, osjećao je u sebi bezinteresnu ljubav kojom je razumio smisao Kristove patnje, Njegova križa i uskrsnuća. Franjin primjer poimanja života i smrti zasigurno je poticajan i ostavljen mnogim naraštajima njegovih sljedbenika sve do naših vremena i sve do ovog trenutka kada se privremeno opraštamo od njegova sljedbenika, člana naše Provincije, fra Marija Jurišića, po kojega je došla Franjina „sestrica smrt“ koju nije, poput svetog Franje, priželjkivao i želio, ali je zasigurno bio svjestan i spreman za njezin dolazak.

Evo nekoliko osnovnih podataka o fra Marijevu životu i svećeničkom djelovanju:

Fra Marijo Jurišić (krsnim imenom Ante) rođen je 29. listopada 1937. god. u Baškoj Vodi od oca Jure i majke File r. Staničić. Osnovnu, tada četverogodišnju, školu pohađao je i završio u Baškoj Vodi (1944. – 1948.). Osam razreda gimnazije pohađao je najprije u Makarskoj (1. i 2. razred: 1949. – 1951.), potom u Sinju (3. – 6. razred: 1951. – 1955.), a onda ponovno u Makarskoj (7. i 8. razred: 1956. – 1957.). U novicijat na Visovcu stupio je 5. srpnja 1955. godine, gdje je 6. srpnja 1956. položio prve jednostavne redovničke zavjete. Dvogodišnji vojni rok služio je od 1957. do 1959. u Celju, Puli i Novom Mestu. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1959. – 1964.), gdje je 8. prosinca 1961. godine položio svečane zavjete.

Za đakona ga je zaredio biskup Josip Arnerić 15. prosinca 1963. u Makarskoj, a 30. ožujka 1964. godine u Splitu tadašnji biskup Frane Franić zaredio ga je za svećenika. Mladu misu slavio je u rodnoj župi Baška Voda 5. travnja 1964. godine.

Fra Marijo je u svome svećeničkom životu vršio pastoralne službe, najviše u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, jednu godinu u Šibenskoj biskupiji i tri godine u Hvarskoj biskupiji, a kao redovnik franjevac i službe u okviru naše Provincije, koje su dijelom i pastoralne službe: bio je provincijski prokurator misija (1973. – 1976.), član provincijskog vijeća za izdavačku djelatnost (1973. – 1976.), provincijski definitor (1982. – 1985.), član provincijskog pastoralnog vijeća, organizator franjevačkih misija u Provinciji (1982.).

Kao mladomisniku povjerena je služba župnog vikara u župi Runovići (1964. – 1966.), potom u župi Drniš (1966. – 1967.). Nakon toga mu je povjerena služba župnika u Staševici (1967. – 1969.), Metkoviću (1969. – 1974.), Velikom Brdu (1974. – 1976.). Dok je bio župnik u Velikom Brdu vršio je službu župnog vikara za Promajnu-Bratuš-Krvavicu. Fra Marijo je potom tri godine bio župnik i predstojnik samostana u Sumartinu (1976. – 1979.), gvardijan u Omišu (1979. – 1982.), a onda se opet vraća u pastoral. Naime, postaje župnik u Tučepima, gdje ostaje 9 godina (1982. – 1991.), nakon toga je župnik voditelj („in sollidum“) u župi Gospe od Zdravlja u Splitu  i samostanski vikar (1991. – 1994.). Idućih šest godina vrši službu gvardijana i župnika u Zaostrogu (1994. – 2000.), a isto toliko godina je župnik u Lovreću (2000. – 2006.),  Zmijavcima (2006. – 2009.), Plini Stablini (2009. – 2011.). Od 2011. godine dolazi za ispovjednika u samostan u Zaostrogu, gdje ostaje do trenutka kada mu je dijagnosticirana teška bolest. Tada zbog liječenja dolazi u Samostan o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku, gdje ostaje sve do svoje smrti 7. listopada 2023. godine.

Fra Marijo je pokretač i urednik nekoliko župnih listova: „Iskra“ župe Metković (1969. –1974.), „Sidro“ župe Sumartin (1976. – 1979.), „Izvor“ župe Tučepi (1982. – 1991.), „Brat Franjo“ list za misije (1982.). A od 1968. godine fra Marijo je napisao i izdao lijepi broj knjiga različite tematike.

Iz navedenih podataka o fra Marijevu životu, njegovom redovničkom pozivu i svećeničkom djelovanju, jasno je vidljivo koliku je dobrotu i velikodušnost iskazivao kao svećenik i redovnik. Njegov život i rad predstavljaju inspiraciju za sve nas, istovremeno pokazujući koliko je nesebično doprinosio zajednici i drugima.

Sjećam se jednoga nezaboravnog trenutka vezanog uz fra Marija kada sam kao student teologije u Makarskoj prisustvovao jednom razgovoru u kojem je sudjelovao i fra Marijo kao župnik u Tučepima. Njegov sugovornik je, u odsutnosti osobe o kojoj se razgovaralo, postavio nekoliko pitanja koja su sugerirala nepoštene nakane i potencijalno štetne namjere prema toj osobi. Razborit i mudar, fra Marijo je nakon sugovornikova odlaska izgovorio riječi koje će mi zauvijek ostati urezane u pamćenje: „Ne daj, Bože, da ja izreknem ijednu štetnu riječ o svom bratu ili našoj Provinciji! Uvijek ću se truditi štititi dobar ugled svakog pojedinog fratra i zajednice kojoj pripadam!“ Njegova posvećenost očuvanju dostojanstva i uzajamnog poštovanja među franjevcima bila je poučna i istinita ilustracija njegovog karaktera.

Fra Marijo je bio iznimno drag čovjek, ozbiljan i posvećen u obavljanju svojih svećeničkih i redovničkih dužnosti, ali uvijek spreman na trenutke šale i stvaranje toplih bratskih odnosa. Bio je istinski primjer franjevca i revnog svećenika. Sjećam se našega posljednjeg razgovora, održanog ovdje u samostanu na Trsteniku, kada je još uvijek bio u mogućnosti komunicirati. Tada je s dubokom vjerom rekao: „Provincijale, svjestan sam i svojih godina i svoga zdravstvenog stanja, do Božje je volje kada ću napustiti ovaj vidljivi svijet, ali s vjerom da me čeka Krist Otkupitelj.“ Na kraju našeg razgovora iznenadilo me njegovo srdačno priznanje: „Iznenađen sam i duboko zahvalan tebi i cijeloj Provinciji zbog načina na koji mi prilazite, s toliko ljubavi, pažnje i poštovanja, kako moja braća u ovom samostanu, tako i njegovateljice koje, uz svoju stručnost, svakodnevno brinu o meni s toplinom i ljubavlju.“

Zahvaljujem dobrom Bogu na daru života našeg brata, svećenika i redovnika, fra Marija Jurišića.

Izražavam svoju iskrenu zahvalnost svim članovima ovog samostana, posebno gvardijanu fra Domagoju, magistru bogoslova fra Siniši, braći bogoslovima i njegovateljicama, kao i svima onima koji su pažljivo brinuli o fra Mariju tijekom njegove bolesti. Njihova predanost i pažnja izraz su dubokog poštovanja prema fra Mariju kao čovjeku, svećeniku i redovniku.

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze sućuti fra Marijevoj bližoj i daljnjoj rodbini i prijateljima, pogledom uprtim u Isusa Krista i s vjerom u Njegovo uskrsnuće.

Na kraju, dragi fra Marijo, želim ti zahvaliti uime svih članova naše Provincije. Tvoje franjevačko srce širilo je dobrotu i radost. Tvoja posvećenost u različitim pastoralnim službama ostavila je neizbrisiv trag u srcima mnogih koji su te voljeli i poštovali. Iako si svoje misli zapisao u knjigama, najveći trag ostavio si svojim životnim primjerom.

Hvala ti na tvojoj dobroti, požrtvovnosti i predanosti služenju narodu, našoj Provinciji i Katoličkoj Crkvi u cjelini. Neka te Gospodin primi u radost svoga kraljevstva i nagradi te životom vječnim!

Počivao u miru Božjem!


fra Miroslav Bustruc, gvardijan

Dragi fra Marijo!

„Smrt je samo most preko kojega se čovjek svome domu vraća…“

Smrt nije Božji izum nego đavlova podmetačina u suradnji s istočnim grijehom naših praroditelja Adama i Eve. Otada živjeti nije lako, i biti čovjek nije lako. I bilo je jako teško biti čovjek i biti vjernik sve do dolaska našeg Spasitelja, jedinog Spasitelja Isusa u punini vremena. On je na sebe spasonosno preuzeo i istočni grijeh i naše grijehe, kao i posljedice naših grijeha, uključujući i smrt. Time je smrt, nakon Isusove pobjede nad njom, prestala biti prijetnja i postala je, kako ju je nazvao sveti Franjo Asiški, naša “sestra” koja nas vodi u vječnost.

Fra Marijo, iako nismo proveli mnogo vremena zajedno, prošle godine sam došao na službu u Zaostrog, imali smo priliku dijeliti nekoliko mjeseci u bratskom zajedništvu. Zahvaljujem Bogu i tebi na tome dragocjenom iskustvu. Nakon toga bolest je polako uzela maha te si bio prebačen u Split na liječenje. Vjerujem da ti je bolest i sve što si kroz nju prošao donijela duhovnu pročišćenost.

Naš život darovan je od Boga u tri dijela. Prvi dio jest faza u majčinoj utrobi. Nakon toga dolazimo na svijet na kojem provodimo određen broj godina. Ako gledamo ljudskim mjerilima, mogli bismo reći da si proveo dug i bogat život. Bolest te suočila s mogućnošću smrti, omogućivši ti tako vrijeme za duboku pripravu za vječnost u Božjoj prisutnosti.

Zahvaljujemo ti na svim dobrima koja si ostvario u svom životu, milošću Božjom i svojom vlastitom suradnjom. Za ono što možda nisi uspio postići, prepuštamo to Božjoj milosti. Ako smo te svojim postupcima ili riječima ikako povrijedili, molimo te da nam oprostiš, a i mi tebi od srca opraštamo. Molimo i molit ćemo za tebe. A i ti se sjeti nas u svojim molitvama.

Opraštam se od tebe u svoje ime, u fra Brankovo, fra Nikino ime i svih članova našeg samostana, kuharice Antonije te Ane, Ivice i Zvone.

Često si s radošću propovijedao o Gospi i bio joj duboko pobožan. Nije stoga slučajno što si napustio ovaj svijet na blagdan Gospe od Krunice, nekada zvan Gospa od Pobjede. Molimo da ti Ona bude posrednica do Isusa, našega jedinog Spasitelja. Amen.


Sućuti:

Društvo Lovrećana Zagreb

Izrazi sućuti povodom smrti fra Marija Jurišića, bivšeg župnika Župe Lovreć-Opanci

Poštovani oče Provincijale i poštovana braćo Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja,

povodom tjelesne smrti fra Marija Jurišića želio bih izraziti nekoliko riječi uime Društva Lovrećana Zagreb kako bismo se prisjetili fra Marija u svjetlu njegove predanosti, radosti i vjerničke službe. Fra Marijo bio je ključna figura našeg zajedništva tijekom njegove službe župnika Župe Lovreć-Opanci od kolovoza 2000. do kolovoza 2006. godine.

Fra Marija sam poznavao i prije nego što je postao župnik u Župi Lovreć-Opanci. Dolaskom u Lovreć i održavanjem svoje prve svete mise i propovijedi 20. kolovoza 2000. pa sve do svog odlaska u kolovozu 2006. godine, kad je preuzeo novu službu kao župnik u Zmijavcima, fra Marijo je posvetio svoje srce i dušu radu sa svojim župljanima te suradnji s udrugom Društva Lovrećana u Zagrebu. Postao je i redoviti suradnik našeg glasnika Lovreć te autor dviju knjiga koje su označile Lovreć na karti mjesta izdavanja knjiga.

Prvi njegov prilog u našemu glasniku Lovreć za Božić 2020. glasi: „Dragi vjernici i poštovani čitatelji! Nalazimo se pred vratima trećeg tisućljeća. Svima želim tri stvari: dar ljubavi, dar mira i dar života. Te tri stvari donio nam je Novorođeni u božićnoj noći. Želja nam je da se ostvare u novom tisućljeću te nas prate kroz cijeli život.“

Svake godine, osim jednom kad je bio zdravstveno spriječen, fra Marijo je sudjelovao na našim godišnjim susretima i održavao poticajne propovijedi.

Bio je ljubitelj pisane riječi te je objavio veliki broj knjiga i priloga u časopisima, posebno u časopisima Provincije: Služba Božja, Kačić, Marija, Dobri otac Antić. Surađivao je i u lovrećkim glasilima: Lovreć, Gradina, Lovrećki libar, Ludrum, Svitanja. Rekao mi je da je razmišljao o pokretanju župnog lista, ali na kraju je odustao, a tu želju i nastojanja uspješno je ostvario novi župnik fra Dinko Bošnjak. Bilo bi dobro da Lovrećani prikupe i objave njegove zapise u našim glasilima.

Prvu knjigu je objavio o Staševici, a mjesto izdanja bilo je Staševica. Osim Staševice, njegove knjige i prilozi objavljivani su i u različitim mjestima kao što su Metković, Baška Voda, Sumartin, Makarska, Tučepi, Omiš, Zaostrog, Zmijavci, Split i Zagreb. Fra Marijo je objavio dvije knjige u Lovreću: Prema uskrsnuću: prikladni citati za sjećanje, sućuti i zahvale u novinama… grobni natpisi, primjeri za sprovodne propovijedi, osmrtnice...(Lovreć, 2005.), i Lovrećki mučenici (tragedija se dogodila 22. srpnja 1943. u kući pok. Mate Frankića) (Lovreć, 2006.). Ova druga knjižica predstavlja zbornik fra Marijevih propovijedi na misama za poginule tijekom njegova župnikovanja, uz priloge Lovrećana, Opančana i drugih prijatelja iz Imotske krajine.

Na odlasku iz župe u kolovozu 2006., fra Marija su župljani srdačno ispratili, a prigodne govore održale su dvije posvećene žene-majke, pjesnikinje i uzorne vjernice, Ankica Sekelez i Marija Šimundić. Gđa Sekelez je između ostalog rekla:

„Prijatelja ne možeš pustiti iz kuće da ode, a da se ne pozdraviš s njim. U našoj župi Lovreć-Opanci od davnina smo znali ispraćati putnike, jer su oni s puta donosili znanja i život ovoj škrtoj zemlji. Pozdravljamo Vas uz riječi psalma: Gospodin je pastir moj/ zla se ne bojim jer on je sa mnom

Želimo da Vas Gospodin prati na Vašem putu i obilato smo Mu zahvalni za vrijeme koje ste proveli s nama.

Hvala prijatelju, ocu, vrsnom vodiču na našim putovanjima.

Promicali ste mir Božji u nama i dijelili ga našim obiteljima.

Hvala Vam posebno u ime lovrećke sirotinje i potrebitih jer su oni u Vašim riječima: ‘da svak mora u župi imati kilo kruva, litru vina i kilo mesa na stolu za Božić i Uskrs’, pronašli ogromno bogatstvo ljubavi i poštovanja svog župnika, koje vrijedi neizrecivo više od pretrpanog stola i želuca.

I naši pokojni neće zaboraviti Vaše molitve, jer ste ih se svakodnevno, a posebno na nedjeljnoj svetoj misi i na groblju, sjećali u svojim molitvama.“

Na kraju, ponavljamo s našim župljanima, neka Vas Bog nagradi za sve dobro koje ste činili! Počivao u miru Očevu, a da nas Uskrsli okupi sve u Kraljevstvu Oca Nebeskog.

Tvoji župljani, njihovi potomci i prijatelji.

Za Društvo Lovrećana Zagreb

Ivan Bekavac Basić, predsjednik Društva


Marina Šimić, vjeroučiteljica, uime Župe sv. Ante Tučepi

Dragi fra Mario,
jednom smo razgovarali o ovom trenutku kada ste mi, kako drugačije nego uz smijeh i šalu, znali reći: „Držat ćeš mi govor kad umrem! Neće ti biti lako jer ja sam ipak unikat, ali možeš reći da sam bio lip, dobar i pametan. Mogu li ja sada čuti govor?“ Zatim je uslijedio smijeh i pjesma „Oj, Čambo, Čambo, dobri naš Čambo, sve manje fratara znam ča nalik su na te…“ U pjesmi se krila istina koju smo, kao Župa svetog Ante u Tučepima, svjedočili punih devet godina, koliko ste bili naš dragi i nezaboravni župnik.

Vedri, vesele naravi, duhoviti, pristupačni, jednostavni – takvi ste bili od prvog dana kada ste 1982. godine došli u našu župu. Kao desetogodišnje dijete u Vama sam otkrivala pravu kršćansku radost, razumjela što znači biti zadovoljan u svome svećeničkom pozivu i shvatila kako to izgleda kada se svećenik istinski posveti župi u koju je poslan.

Kao djeca nestrpljivo smo iščekivali svaki susret, jer su sati župnog vjeronauka bili ispunjeni slikama, filmovima, anegdotama, smijehom, igrama i pjesmama. Vi ste bili naš vodič kroz te programe, poput nekoga čarobnog ekrana na kojem se odvijala čarolija. Danas, kao vjeroučiteljica, razumijem da ste bili ispred svoga vremena. Vaša vještina prenošenja poruke evanđelja te ljubavi prema našoj zemaljskoj majci, Blaženoj Djevici Mariji i Domovini, bila je izvanredna. Naglašavali ste vrijednost dobrote kao temelja kršćanske vjere, često ponavljajući da „…i lopov je pametan, ali nije dobar“. Nikada niste sebično isticali vlastite zasluge niti podsjećali na tuđe pogreške. S Vama je svatko osjećao da je vrijedan Božje ljubavi.

Svatko tko je to poželio, mogao je zaviriti u župnu kuću, čija su vrata uvijek bila otvorena. Za Vas su zaključana vrata kuće i automobila, kao i zaključano srce bili nepoznanice. Rado se prisjećam svakodnevnog prizora: lonca na štednjaku u kojem se kuhao ručak, razbacanih papira na stolu nove knjige u nastajanju, tipki harmonike spremnih za Vaše vješte prste, Vašeg uvijek prisutnog širokog osmijeha za župljane i ispružene ruke u kojoj se uvijek mogla naći sličica svetaca.

Bili ste svećenik jednostavna duha i srca, a takve su bile i Vaše propovijedi. Iskazivali ste prijateljstvo prema svim župljanima, uključujući i one koji nisu bili vjernici. Baš njima ste kucali na vrata, s ljubaznom molbom da vam pripreme nešto za jesti, na što su se oni rado odazivali. Mnogi rado pamte tečaj njemačkog jezika kojega ste vodili za domaćice i tečaj sviranja orgulja i harmonike. To je bio Vaš put da približite Krista svima, iako to nije bilo lako u tim vremenima. Vrijedno ste radili na uređenju naših crkava i gradili ste Crkvu među nama.

A tek hodočašća! S vama smo bili prava putujuća zajednica vjernika. Nisu to bila klasična hodočašća, već su bila iskustva koja se ne mogu riječima dočarati, nego ih samo srce i duša mogu osjetiti. Sati u autobusu prolazili su kao sekunde. Hodočašća su nam otkrivala radosnog fratra, ali i poručivala da je čovjek ovdje na zemlji da se veseli, vjeruje, voli i traži sreću u malim stvarima, da više daje nego uzima. Tu je da bude čovjek čovjeku i hodočasnik do posljednjeg izdisaja. Hvala Vam što ste to bili svima nama!

Posebno Vam hvala što ste nam pokazali kako živjeti Božju radost. Gledajući Boga koji je radost i ispunjenje, uživajte radost na nebu kroz svu vječnost.