Uznesenje Blažene Djevice Marije

Uznesenje Blažene Djevice Marije: Tek jedna iluzija?

Lk 1, 39-56

Piše: prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet

U svim narodima i religijama ‘nebo’ se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi ‘gore’, ‘iznad nas’. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao ‘uznesenje’, ‘uzvišenje’. Apostol Pavao tako tvrdi da će “u Kristu svi biti oživljeni”:  najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da ‘Bog bude sve u svemu’.

Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: “Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?” Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: “Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi.”

Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: “Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu”. A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: “Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla”. Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za ‘sasvim Drugim’, nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.

Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: ‘Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…’. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji ‘zakon’: snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.

Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači ‘uznesena dušom i tijelom’ Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.

U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. ‘Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga’ (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). “Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…” (2 Petr 1,4).

 Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade.

*************************

APOKALIPTIČKI STRAHOVI I KRŠĆANSKA NADA

Otkr 12,1-6

Oduvijek su postojali zloguki proroci. Tako i danas neki naveliko spekuliraju o scenariju propasti svijeta i pritom se rado pozivaju na knjigu Otkrivenja. Ti ljudi manipuliraju ljudskim strahom kako bi sebe stavili u središte pozornosti ili zadržali kontrolu nad ljudima. Novi svijet ne mora nastati tako da se stari svijet raspadne u nekim kataklizmama i katastrofama,  nego je moguća i mirna preobrazba društva i prirode. Budućnost je velika neizvjesnost, ali ne kao kataklizma, nego kao novost prema kojoj je usmjerena ljudska svijest. Povjerenje je bitni element vjerovanja. Bog se utjelovio u Isusu Kristu da se svijet razvije i postane potpun, a ne da ga uništi. Kršćani vjeruju da stari svijet neprestano umire i da se neprestano rađa novi.

To je povijest spasenja. Zato je teško razumjeti one koji u ime kršćanstva naviještaju ‘smak svijeta’, te tako ljude zastrašuju i zaluđuju. Takvi indirektno niječu Isusa i njegovo poslanje. Prvo čitanje donosi nam snažnu sliku o Ženi i Zmaju. U pozadini teksta iz Knjige Otkrivenja stoje mitske slike kojima se izražavaju prastara ljudska iskustva. Mitovi su svete priče. Mit izražava neku istinu na slikovit, pripovijedalački način, a ne u pojmovima i apstraktno. Mit o nebeskoj božici i zmaju iznosi na vidjelo duboke ljudske strahove od prijetećih sila u ovom svijetu i nadu u konačno izbavljenje od zla.

Gle, Zmaj velik, ognjen,… a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj je simbol zla, svega destruktivnoga. Razorne sile u stanju su nanijeti ljudima nesagledive patnje. Prisjetimo se zla koje su prouzročili brojni ratovi i diktatori u ljudskoj povijesti. Demonsko trojstvo: mržnja – osveta – nasilje. Lako je upasti u duboki pesimizam nad stanjem našega svijeta i sa strahom gledati budućnost kojoj idemo ususret. Upravo protiv takvoga straha ustaje vizija iz Knjige Otkrivenja. Tekst izražava duboko osvjedočenje da ono kaotično i razarajuće neće trijumfirati. Zmaj neće uspjeti proždrijeti dijete i ženu. Sve je to predočeno na slikovit način: Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. Dijete, čini se, nema izgleda preživjeti. Međutim, ako dalje nastavimo čitati tekst, vidimo da sam Bog pruža utočište i zaštitu: I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište. Zmaj stade progoniti Ženu. No Ženi bijahu dana sva velika krila orlovska da odleti u pustinju, u svoje sklonište. I Zmija iz usta pusti za Ženom vode poput rijeke da je rijeka odnese. Ali zemlja priteče u pomoć Ženi: otvori usta i popi rijeku što je Zmaj pusti iz usta.

Vidjelac Ivan napisao je svoju viziju krajem prvoga stoljeća za ondašnju kršćansku zajednicu u Maloj Aziji koja je prolazila kroz velike kušnje i progonstva. Kršćani su se pitali: Je li nas Bog zaboravio? Što će s nama biti? U takvoj situaciji vizija iz Knjige Otkrivenja prenosi Božju utješnu i ohrabrujuću poruku: Zlo je ograničeno, dobro nije! Božja je moć jača od svega što vas plaši! Prepustiti se Bogu i njegovoj spasiteljskoj snazi. I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda… Lik žene iz Knjige Otkrivenja simbolizira Crkvu, narod Božji. Uz takvo tumačenje lika žene u ovom odlomku, Crkva je uvijek u njoj prepoznavala i lik Marije, Isusove majke u kojoj je ostvareno sve ono što Crkva koja putuje ovim svijetom tek s mukom, boli i progonstvima treba postati.

Fra Anđelko Domazet

***************

Marijino Uznesenje

Marijino Uznesenje na nebo, svetkovina je koja je za nas radosna vijest. U  Mariji, Isusovoj Majci možemo vidjeti i prepoznati cilj našega života, a i put do toga cilja. Taj cilj gledanja i prepoznavanja za mnoge ljude nije jednostavan. Ako posjetimo jednu bolnicu susrest ćemo ljude u slabosti njihova tijela. Mnogi od njih izmučeni su od jakih bolova. Susrećemo ljude koji imaju veliku muku ustati iz kreveta, i mogu ići jedino uz pomoć drugoga. Susrećemo ljude koji su izgubili snagu vida i sluha, te sposobnost govora. Nisu u stanju da se sami operu i obuku. Možemo vidjeti ljude koji ne mogu privući k ustima žlicu ili čašu vode, ne mogu se vlastitom snagom podignuti ili okrenuti u krevetu. Vidimo ljude koji su klonuli i istrošeni, kratko rečeno: približio im se kraj. Mnogi jedva mogu podnijeti te slabosti, te duševne i tjelesne nedostatke. Htjeli bi napustiti svoje slabo i nemoćno tijelo i umrijeti.

I što tada? Je li to trebalo biti? Može li to biti smisao života?

Marija je nakon svoga zemaljskog života tijelom i dušom uznesena od Boga u nebesku slavu, kaže nam članak vjere Crkve. To znači, da je Marija sa svom svojom egzistencijom i sa svime što je pripadalo njezinoj osobi, bila uznesena u nebo.

Njezino zemaljsko, prolazno tijelo bilo je preobraženo od Boga i nanovo oblikovano u nebesko, neprolazno tijelo.

U Mariji vidimo cilj našega života – i taj cilj je stavljen pred sve ljude. Jednom – ako Bog to smatra da je došao pravi trenutak, možemo i mi nakon ovoga našeg zemaljskog života, s tijelom i dušom biti uzneseni u njegovu nebesku slavu.

Bog će tada ovo naše tijelo preobraziti i nanovo oblikovati i naše novo tijelo će biti slavno i lijepo, ne više osjetljivo za bolesti i bolove, za starenje, umiranje i raspadanje.

Biti ćemo vječno mladi,  moći ćemo vidjeti i gledati novim očima veličanstveni svijet Božji. Bog će nam darovati novu neprolaznu snagu. Neće više biti žalosti ni suza, nikakve muke ni patnje. Pjevat ćemo, plesati i biti sretni.

Sreća i radost nikada više neće biti pomućeni.

To je i to treba biti naš cilj: nebeska slava.

U Mariji također vidimo put, koji vodi cilju. Njezin put do cilja zove se vjera i ljubav. Marija je oboje učila: vjerovati i ljubiti.

Ona je učila slušati Boga, njemu bezuvjetno vjerovati i potpuno se predati njegovom vodstvu.
Ona je bezuvjetno izrekla svoj da njegovoj volji:”Tvoja volja, Gospodine, neka bude.” Marija je učila pouzdati se i potpuno predati beskonačnoj Božjoj ljubavi. I ona je učila vjerno i ustrajno živjeti prvu i najvažniju Božju zapovijed: ljubav prema Bogu i čovjeku.

Kao Mariji tako i nama Bog daruje vrijeme i daje nam da rastemo i sazrijevamo u vjeri i ljubavi.
Tako nam može i treba svetkovina Marijinog uznesenja u nebo biti jaki znak nade i utjehe, jer smijemo ići ususret novom rođenju koje će se dogoditi u nebeskoj slavi, gdje su Marija i svi savršeni.

Fra Jozo Župić